srijeda, 6. svibnja 2015.

Bruno Šantek: Tajkunovi nasljednici - intervju

Bruno Šantek: Stvarni heroji su među nama

Brunu Šanteka naša je publika upoznala prošle godine kada je predstavio knjigu Astma – Izdisaj u biblioteci Profil Klinika. Svojom drugom knjigom, krimićem „Tajkunovi nasljednici“, Bruno Šantek pokazuje širinu spisateljskog dara koji su čitatelji mogli tek naslutiti u prvoj knjizi. Šantekov glavni lik Tomislav Hren je heroj iz susjedstva – otac dvoje djece, koji ima posao, suprugu, tasta i ljubavnicu, a u njegov život ulazimo u trenutku kad se neizgled sređeni odnosi raspadaju u obiteljskom obračunu i dobivaju kriminalistički zaplet.

* U svojoj prvoj knjizi „Izdisaj“ dokumentarni ste i govorite o vlastitom iskustvu, dok su „Tajkunovi nasljednici“ pravi fiction koji poštuje pravila žanra. Koju je od te dvije knjige bilo lakše napisati? Očekujete li da će „Tajkunovi nasljednici“ zanimati čitatelje koji su vas kao autora upoznali kroz „Izdisaj“?
- Pisati o sebi je samo po sebi teško, barem meni koji nisam egotriper. Kada se u to još uplete i bolest koju kroz to pisanje ponovo proživljavaš, kada osjetiš gušenje samim sobom, teret je velik. Upravo zbog toga sam imao potrebu odmaknuti se od sebe i napisati  nešto sasvim drugačije, nešto što nema nikakvu veza sa mnom i mojim životom. I tu onda nastaje problem, jer ma koliko pisati o sebi je teško, pišeš ono što znaš i što ti je poznato. Zato je pisanje ove knjige bilo izazov da sam sebi dokažem da mogu napisati i takav roman, da mogu izmisliti priču, oblikovati je i napraviti je čitljivom. Dakle, oba su pisanja bila izazovna, ali je ovaj roman bio igra stvaranja pa vjerujem i da će publika koja je čitala kako se gušim uživati i u toj igri. Da se i oni odmore od stvarnog mene.

* Vaš junak atipičan je za krimiće upravo po tome što je „običan“, zapravo očinski tip, samo što ga okolnosti prisiljavaju da reagira dosjetljivo i pruži maksimum. Mislite li da će takav lik publika bolje prihvatiti nego superiornog heroja kojem akcija služi da demonstrira svoje moći?
- Previše stvaramo lažne, nerealne superjunake. Postoje ljudi oko nas koji su stvarni junaci i postoje situacije koje su pune takvih ljudi. I običan život je triler. Ne treba tražiti junake samo u ratovima, krizama i nesrećama. Ljudi bježe od samih sebe uživljavajući se u uloge superjunaka, ali mislim da im je ovo puno bliže i inspirativnije, kada shvate da svatko od njih može biti heroj ako se nađe na pravom mjestu u pravo vrijeme i s pravim poticajem. Makar to bio heroj ulice, samo na jedan dan, jedan sat. 

* Tomislav nije James Bond, ali ipak ste mu omogućili prolaznu ljubavnu epizodu, iako kao dio manipulacije njegovih protivnika. Kako komentirate način na koji domaći autori pristupaju erotici? Jesu li previše stidljivi, u usporedbi sa stranima autorima koji obaraju naklade? 
- Možda je to i rezultat šablonskog pisanja, skeniranja tržišta pa dodavanja začina da bi se konačni proizvod bolje plasirao. Ako je tako, možda za našu književnost još ima nade, ako nije toliko proračunata i ciljana. Mislim da ne treba podilaziti trenutnim kretanjima na svjetskom tržištu, već u prvom redu odgajati publiku i učiniti je zahtjevnijom. Ne mislim pri tome samo na teške filozofije već i na pravu, iskrenu i potrebnu erotiku u djelima koja se pojavljuje kada i kako to treba, a ne samo radi reda. Ne vjerujem da su hrvatski pisci išta manje erotični ili pak s manje takvih iskustava od stranih kolega. Možda je jedini problem u općem nedostatku žanrovske književnosti kod nas, pa je u tome i nedostatak prave erotske književnosti.

* Za pisce krimića pretpostavlja se da su ljubitelji kriminalističkih romana. Je li to doista tako?  Koji su vaši uzori među stranim piscima krimića, a koji među domaćim autorima?
- Za sada se ne smatram piscem krimića već piscem koji je napisao krimić, ili preciznije akcijski triler u ovom slučaju. Isto tako, ne volim se kod čitanja ograničavati žanrovima, već čitanje smatram istraživanjem, putovanjem, učenjem kroz razne žanrove, stilove, pisce, podneblja... Možda se zbog toga ni pišući ne želim ograničavati na žanr, već istraživati samog sebe i svoje mogućnosti i dubine iz kojih mogu izroniti različite priče. Međutim, ma koliko čovjek pokušava biti svoj i pisati nekim svojim prepoznatljivim stilom, uvijek kao podloga može biti i ta žanrovska koja je pročitana i prati nas kao dio životnog iskustva. No da se ne ograničimo samo na književnost, utjecaji koji se mogu prepoznati u ovoj knjizi mogu biti i filmski, jer je radnja romana filmski ritmična. Uz poplavu televizijskih serija, raznih CSI, NCSI i sličnih predložaka okruženi smo mnoštvo izvora iz kojih se mogu crpiti utjecaji. A kada se na to nadoda i naša kriminalna stvarnost, inspiracije zaista ne manjka.

* Kako se uklapate u aktualne trendove u kriminalističkim romanima? Jeste li pokušali pisati „trendovski“? Koliko vam je važno mišljenje publike?
- Vjerojatno je san svakog pisca da stvara trendove a ne da ih prati. Trendove ionako prosuđuje publika, pa ako će se moja djela čitati znači da sam se uklopio u njihova očekivanja, a hoće li to biti u sklopu jednog ili više žanrova potpuno mi je nebitno. Isto tako, pisati ciljano samo za određeni ukus i određeni cilj nije ono što mogu raditi. Pisanje po narudžbi mi nikada nije išlo već me je samo sputavalo u kreativnosti. Moje je da pišem i igram se riječima i idejama koje imam, da budem zadovoljan  time što ću napisati i da izmamim barem neki iskreni osmijeh, suzu ili potaknem čitatelje na razmišljanje svojim djelima. Pa makar to onda postao i trend. Utoliko je bitno i mišljenje publike, jer pisanje bez publike koja to čita gubi smisao. (s)









Nema komentara:

Objavi komentar