ponedjeljak, 31. kolovoza 2015.

Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE

Ian Caldwell: PETO EVANĐELJE

Preveo: Dražen Čulić

Svećenici zajedno jedu i piju, igraju nogomet i puše cigare, zajedno posjećuju muzeje i arheološka nalazišta. Dovesti zgodnu ženu na druženje svećenika surova je greška u koracima. Ipak, kada netko počne odbijati pozive jer je oženjen, može očekivati da će ih prestati primati. Mona i ja složili smo se da na neke događaje moram odlaziti, samo da bih ostao na popisu. Poticao sam je da te večeri provodi s prijateljicama u Rimu, ili uz druge vatikanske kućanice. Ipak, nakon nekog vremena postalo mi je jasno da ona tih noći ostaje sama.
Nije pošteno okrivljavati običaje naše zemlje. Mogli smo živjeti i izvan njezinih zidova, u nekom crkvenom stanu u Rimu. Sasvim sigurno nismo gajili iluzije o tome što će nam život u Vatikanu donijeti. Ali među nama je postojala jedna velika razlika, koju sam otkrio tek nakon vjenčanja. Dakle: moji su roditelji bili mrtvi, a njezini su se pravili da nisu.
Gospodin i gospođa Falceri živjeli su u susjednoj ulici, u stambenoj zgradi pored vojarne žandarmerije. Podržavali su naš brak i nisu pravili poteškoće kada je Mona napustila Rimokatoličku crkvu i prešla u onu Grkokatoličku. Ali nisam znao, sve dok nismo stupili u brak, a maske popadale, koliko je nesretna Monina majka.
Monin otac bio je tehničar na Vatikanskom radiju i pogriješio je oženivši se ženom koju nije poštovao. Signora Falceri bila je pristojna kuharica s blagim smislom za humor čije nedostatke nisam odmah primijetio. Tek kasnije mi je Mona objasnila da njezin otac dolazi iz velike obitelji i htio je mnogo djece. Majka joj je zamalo umrla dok ju je rađala, a liječnici su otkrili deformaciju na maternici zbog koje bi za nju nova trudnoća bila opasna. I tako, kada su nas dolazili posjećivati, dolazili bi odvojeno. Mona se nije radovala očevim dolascima. Ali posjeti njezine voljene majke uništili su mi život.
Grcima ne treba objašnjavati kako tragedije nastaju u obiteljima. Znam da se Mona na određen način plašila toga da će joj se dogoditi isto što i majci. Kada su prva dva tromjesječja s Peterom prošla mirno, shvatili smo to kao znak da je opasnost prošla. Onda smo ga u zadnjem, trećem tromjesječju, zamalo izgubili dva puta. Liječnici su nas uvjeravali da će Peter sasvim sigurno preživjeti, ali činilo se kao da ga je Monino tijelo počelo odbacivati. Na kraju, morali su je prebaciti u rodilište jer ga je gušila pupčana vrpca.
Kada se naš sin konačno rodio, ginekolog ga je nazvao Herkulom jer je preživio omču dva puta obavijenu oko vrata. Mona bi kasnije znala plačući govoriti da je pokušala ubiti svog sina. U mjesecima nakon toga žena kojom sam se vjenčao nestala je. Više se sjećam punice kako hrani Petera bočicom, nego Mone kako ga doji. Signora Falceri pravila je Moni društvo dok sam ja bio na poslu, i sve do danas ne mogu pogledati tu ženu a da ne pomislim na to kako je mučila moju suprugu. Dok bi Mona sjedila na kauču, pokušavajući iz zbrke koja joj je bila u glavi izvući malo sreće, njezina bi joj majka dijelila savjete o ljubavnom životu, objašnjavajući kako to kroz što prolazimo nije ništa prema onome
što tek slijedi. Kako se ne smijemo zavaravati. Kako je tuga cvijet.
Pretražio sam mnoge knjižnice tražeći tu poslovicu – tuga je cvijet – i na cijelom svijetu nema mudraca koji bi je objasnio. Vjerovala je, barem tako mislim, da Monina nova raspoloženja nose neku tamnu ljepotu, koju moramo prihvatiti. Također: da će ona samo rasti. Razbolim se kada pomislim koliko sam dugo dopustio majci i kćeri da sjede na kauču i gledaju televiziju, dok je ta jadna žena trovala svoju kćer, iako je vidjela da ona polako umire. Danas Peter ne viđa djeda i baku. Pita zašto. Lažem mu, a u sebi mislim da ću mu jednog dana objasniti.
Kada se pročulo da nas je Mona napustila, počele su nam pomagati obitelji iz naše crkve. Kuhali su za nas. Organizirali raspored čuvanja da se mogu vratiti na posao. Na kraju je sestra Helena preuzela većinu posla, ali čak i sada ni jedan svećenik u našoj crkvi ne prima izdašnije božićne poklone od mene, a i najgori bi se razbojnik raznježio kada bi vidio čizmice kakve Peter dobiva na dan svog imenjaka. Oduvijek sam primjećivao dozu samilosti i obaveze u toj ljubaznosti, kao da je Grk koji se oženio Rimljankom ionako riskirao, pa je sada moj život dostojna posljedica. Župljani pritom ne žele ništa poručiti. Svi kršćani vjeruju da se život sastoji od plaćanja starih grehova. Ti su mi dobri ljudi pomagali preživjeti dok ne dođe dan kada ću sam preuzeti svoj dug.
Jednom sam počeo maštati o nečem, i mislio sam da ću s tim nastaviti dok sam živ. Zamišljao sam kako mi se žena vraća. Ohrabrio bih je da opet počne raditi u bolnici. Ja bih se potpuno posvetio Peteru sve dok ona ne bi bila spremna bolje ga upoznati. Onda bi shvatila da naš sin nije znamen, da nije simbol njezinih neuspjeha. On je nadaren, savjestan i dobrohotan. Učitelji ga hvale. Pozivaju ga na mnoge rođendane. Ima moj nos i Simonove oči, ali i Moninu gustu, tamnu kosu; njezino okruglo lice; njezin veseli osmijeh. Jednog će dana biti zahvalan na tome što više sliči majci nego ocu. U mojim snovima, upoznajući ga, Mona otkriva da ga nikada nije potpuno napustila. Da možemo opet sagraditi ono što smo jednom imali, nastavljajući zidati na temeljima koje smo zajedno postavili. Ali ne maštam više o tome, baš kao što sam odbacio svoju staru kožu. Na svoje iznenađenje, otkrio sam da mogu živjeti bez toga. Samo jedan dio priče uporno se nastavlja: želim da Peter shvati kako ljubav njegove majke prema njemu nije nešto što sam ja izmislio. Želim da shvati kako u njemu postoje stvari koje nemaju veze sa mnom. Od Mone je naslijedio duboko intuitivno shvaćanje teških istina, sklonost šali i zagonetkama, i svoju čarobnu ljubav prema životinjama. Njega bi njegova majka očarala. Ništa ne želim više od toga da budem uz njih dok su zajedno.


Nema komentara:

Objavi komentar