ponedjeljak, 12. listopada 2015.

Dolores Redondo: Nevidljivi čuvar

Dolores Redondo: Nevidljivi čuvar
prevela Simona Delić

I.

Ainhoa Elizasu bila je druga žrtva basajauna[1], iako ga tisak tada još nije tako zvao. To je došlo kasnije, kad se doznalo kako se oko leševa pojavljuje životinjska dlaka, tragovi krzna i otisci koji bi se teško mogli pripisati ljudima, kao i dokazi nekog mračnog obreda pročišćenja. Činilo se kako je neka zloćudna i drevna sila prirode obilježila ta gotovo dječja tijela s poderanom odjećom i izbrijanim stidnim dlačicama, a rukama položenim u djevičansku pozu.


Kad bi je rano ujutro pozvali da dođe na mjesto zločina, inspektorica Amaia Salazar uvijek bi obavila isti ritual: ugasila bi budilicu da ne bi smetao Jamesu ujutro, pokupila bi svoju odjeću, telefon i spustila se do kuhinje. Odijevala se dok bi ispijala kavu s mlijekom ostavljajući poruku svojemu mužu, a zatim bi sjela u automobil i odvezla se obuzeta ispraznim mislima, bijelom bukom što ju je ­uvijek zaokupljala kad bi se probudila prije zore. Te su je misli pratile poput ostataka nepotpunog bdijenja, iako je vožnja od Pamplone do mjesta gdje ju je očekivala žrtva potrajala više od sat vremena. 

Naglo zaokrene automobilom u zavoju i škripa kotača osvijesti joj vlastitu rastresenost i prisili je da obrati pozornost na krivudavu cestu koja se uspinjala vijugajući kroz gustu šumu koja okružuje Elizondo. Pet minuta poslije zaustavi auto pokraj svjetlosnog sig­nalnog stupa i prepozna sportski automobil doktora Jorgea San Martína, kao i terensko vozilo sutkinje Estébanez. Iziđe iz auta i zaputi se prema prtljažniku, izvadi iz njega gumene čizme i navuče ih naslonjena na prtljažnik, dok su joj u susret dolazili inspektor Jonan Etxaide i viši inspektor Montes.
Loše izgleda, šefice, žrtva je djevojčica.
Jonan pregleda svoje bilješke. Dvanaest ili trinaest godina. Kad im se kći nije pojavila kući do jedanaest navečer, roditelji su nazvali policiju.
Malo prerano da se prijavi nestanak primijeti Amaia.
Da. Čini se da je nazvala na mobitel starijega brata oko osam i deset, da mu kaže kako je propustila autobus za Arizkun.

A brat nije ništa javio sve do jedanaest?
Znaš kako to ide: Ubit će me aitas. Molim te, nemoj im reći. Vidjet ću može li me povesti otac neke prijateljice. Bilo kako bilo, brat je naposljetku ušutio i bacio se na igranje PlayStationom. U jedanaest sati, kad je vidio kako mu sestra ne dolazi i kad je majka postala histerična, rekao im je da je Ainhoa zvala. Roditelji su se pojavili u policijskoj postaji Elizonda inzistirajući da se njihovoj kćeri nešto dogodilo. Ne odgovara na mobitel i već su nazvali sve njezine prijateljice. Pronašla ju je jedna policijska patrola. Kad su stigli do jednog zavoja, agenti su ugledali njezine cipele uz sam rub ceste reče Jonan pokazujući svjetiljkom prema jednome mjestu uz rub asfalta gdje su blještale crne, uredno posložene lakirane cipele. Amaia se nagne da ih pogleda.
Čini se da su uredno složene, je li ih tko dirao? upita. Jonan ponovo pregleda svoje bilješke. Amaia pomisli kako je učinkovitost mladog inspektora antropologa, koji je još k tome i arheolog, poklon u tako teškim slučajevima kakvim se ovaj činio.
Ne, zatekli su ih tako, posložene i okrenute cesti.
Reci tehničarima da dođu kad završe, neka pregledaju njihovu unutrašnjost. Da bi ih se namjestilo tako uz rub ceste, netko je trebao zavući prste u njih, pa su možda ostali tragovi prstiju.
Viši inspektor Montes, koji je i dalje šutio gledajući vrhove svojih dizajnerskih talijanskih mokasinki, naglo je pogleda, kao da se upravo prenuo iz duboka sna.
Salazar promrmlja u znak pozdrava. I onda se sam zaputi prema rubu puta, ne pričekavši je. Amaia se kolebljivo okrene prema Jonanu.
A što je ovome?
Ne znam, šefice, ali došli smo istim kolima iz Pamplone i nije zaustio ni riječi. Mislim da je malo pripit.
I njoj se tako činilo. Još od razvoda višem inspektoru Montesu sve je krenulo nizbrdo, ne samo u novootkrivenoj sklonosti talijanskim cipelama i šarenim kravatama. Posljednjih tjedana činio joj se osobito rastresenim, uronjenim u vlastiti svijet, hladnim i neproničnim, gotovo autističnim.
Gdje je žrtva?
Kraj rijeke. Treba sići niz obronak odgovori Jonan pokazujući na strminu uz izraz isprike na licu, kao da je na neki način odgovoran što je leš tamo pronađen.

Dok je silazila niz obronak prateći stijenu koju je rijeka tisuću godina oblikovala, ugleda u daljini svjetla i trake za zabranjen pristup. Sutkinja Estébanez sa strane je tiho razgovarala sa sudskim tajnikom pogledavajući sa zazorom prema mjestu gdje je ležalo tijelo. Okolo su dvojica fotografa forenzičkog tima zasipala svojim bljeskalicama prizor iz svih mogućih kutova. Pokraj tijela klečao je jedan od tehničara iz Navarskog instituta za sudsku medicinu mjereći, kako se činilo, temperaturu jetara.

Agenti koji su prvi prispjeli na mjesto zločina ogradili su prostor i odredili mjesto za ulaženje i izlaženje iz njega. Amaia zadovoljno primijeti kako svi prisutni poštuju taj prolaz. Čak i tako, kao i uvijek, učini joj se da se okupilo previše ljudi. Obuze je gotovo apsurdan osjećaj koji je možda proistekao iz njezina katoličkog odgoja, no svaki put kad bi morala izvršiti očevid, obuzela bi je želja za intimnom i svetom atmosferom kao na grobljima, koju je narušavala prisutnost profesionalaca, dalekih i stranih, ljudi zaokupljenih tijelom, jedinim protagonistom čina ubojstva, a opet, nijemim, ušutkanim, ignoriranim u svome užasu.

Polagano se približi promatrajući mjesto koje je netko odabrao za ubojstvo. Kraj rijeke formirala se plaža od sivog i okruglog kamenja, zacijelo doplavljenog bujicom protekloga proljeća, suhi sprud širok nekih devet metara, koji se pružao dokuda joj oko seže pod slabom svjetlošću svitanja. Druga obala rijeke, široka svega četiri metra, stopila se s dubokom šumom koja je postajala još gušća što se u nju više ulazilo. Viša inspektorica pričeka nekoliko sekunda dok je tehničar iz forenzičkog tima snimao zadnje fotografije tijela. Kad je završio, ona se približi i smjesti pokraj djevojčičinih stopala i, kako je to već običavala, duboko se zamisli, pogleda tijelo koje je ležalo pokraj rijeke i izmoli kratku molitvu. Tek tada osjeti se spremnom promotriti ga kao djelo ubojice.
Ainhoa Elizasu za života je imala prekrasne smeđe oči koje sada razrogačeno gledaju u beskraj, s izrazom na kojem se još uvijek može prepoznati iznenađenje. Na glavi, neznatno nagnutoj unazad, vidio se komad gruba užeta koje se tako jako usjeklo u vrat da se skoro uopće nije vidjelo. Amaia se nagnu nad tijelo da pogleda usjeklinu nastalu od užeta.

Uže čak nije ni zavezano, jednostavno ga je stegnuo dok djevojčica nije ostala bez zraka promrmlja gotovo za sebe.
Mislite li da je riječ o snažnoj osobi, muškarcu? sugerirao je Jonan iza leđa.
Vjerojatno, iako žrtva nije jako visoka, nekih metar pedeset i pet i jako je mršava; ubojstvo je mogla počiniti i žena.

Liječnik San Martín koji je do tog trenutka brbljao sa sutkinjom i sudskim tajnikom, oprostio se od sutkinje ritualom nalik rukoljubu i približio tijelu.
Viša inspektorice Salazar, uvijek vas je užitak vidjeti, čak i u ovakvim okolnostima reče veselo.
Užitak je moj, doktore San Martín. Kako vam se čini ono što smo zatekli ovdje?
Liječnik uzme bilješke koje mu je podastro tehničar i nakratko ih prelista dok se naginjao nad tijelom, pogledavši ipak prije toga Jonana pronicljivo, kao da želi procijeniti koliko ima godina i što sve zna. Taj je pogled Amaia dobro poznavala. Nekoliko godina ranije radila je kao mlada zamjenica inspektora koju je trebalo podučiti zanatu uviđaja, što je San Martínu, uvaženom profesoru, predstavljalo profesionalno zadovoljstvo koje nikada nije propuštao.
Priđite, Etxaide, dođite, i možda ćete naučiti nešto.
San Martín izvadi iz kožnate torbe Gladstone kirurške rukavice, navuče ih i lagano dotakne djevojčičinu čeljust, vrat i ruke.
Što znate o rigor mortis, Etxaide?
Jonan uzdahne prije nego što započne govoriti tonom nalik onome koji je morao koristiti u danima školovanja dok bi odgovarao profesorici.
Do ukočenosti dolazi zbog kemijske promjene u muskulaturi, prvo je vidljiva u kapcima, zatim se širi prema grudima, trupu i ekstremitetima, a do potpune ukočenosti dolazi za oko dvanaest sati. Ukočenost počne popuštati nekih trideset i šest sati kasnije.
Nije loše. I, što još znate? poticao ga je liječnik.
Jedan je od glavnih pokazatelja na temelju kojih se procjenjuje kad se dogodila smrt.
I vi vjerujete da bi se to moglo procijeniti samo na temelju stupnja ukočenosti tijela?
Pa ne znam baš… reče nesigurno Jonan.
Kategorički ne potvrdi San Martín. Stupanj ukočenosti može varirati s obzirom na stanje mišića umrle osobe, temperaturu prostorije ili vanjske temperature, ili, kao u ovome slučaju, ekstremnih temperatura koje mogu navesti čovjeka da pomisli da je nastupio rigor mortis, primjerice, u slučaju leševa izloženih visokim temperaturama ili leševa koji su se nakon smrti zgrčili, razumijete li sad?
Mislim da se tako može opisati taj fenomen kad se u trenutku smrti mišići ekstremiteta zgrče toliko da bi bilo teško uzeti iz ruku ili nogu bilo koji predmet koji bi u tom trenutku držali.
Tako je, stoga na forenzičnom patologu leži ogromna odgovornost. Ne smije se napisati izvješće, a da se ne uzmu u obzir ti aspekti, i naravno, hipostaze Mrtvačko bljedilo post mortem, da me bolje razumijete. Vjerojatno ste vidjeli te američke serije kad forenzičar klekne kraj tijela i nakon dvije minute ustanovi vrijeme smrti reče teatralno podižući jednu obrvu. Dopustite da vam kažem kako to nikako ne može odgovarati istini. Analiza količine kalija u tekućini oka donijela je ogroman napredak, ali bit ću u stanju preciznije utvrditi vrijeme smrti tek nakon autopsije. Sada, i s onime čime raspolažem, mogu vam reći: ženska osoba, trinaest godina. Prema temperaturi jetara, rekao bih da je mrtva već dva sata. Još uvijek nije nastupila ukočenost zaključi dodirujući ponovo djevojčičinu čeljust.

Poprilično se podudara s pozivima kući, kao i s roditeljskom prijavom. Da, jedva da su bila prošla dva sata od nastupanja smrti.
Amaia pričeka da se uspravi, a zatim i ona klekne pokraj djevojke. Nije joj promaklo kako ju je Jonan pogledao s olakšanjem kad je shvatio da ga neće opterećivati da se i on uključi u forenzični pregled. Oči koje gledaju u beskraj i poluotvorene usne, s izrazom nalik iznenađenju, ili možda posljednji pokušaj da udahne zrak, davali su djevojčičinu licu izgled dječjeg iznenađenja, poput lica djevojčice koja slavi rođendan. Cijela je odjeća izgledala uredno izrezana, od vrata do bedara i razdvojena s obiju strana, poput omota kakvog makabralnog poklona. Blagi lahor koji je dolazio s rijeke malo je pomaknuo podrezane šiške djevojke i do Amaie je dopro miris šampona pomiješan s drugim oporijim mirisom duhana. Amaia se zapita je li djevojka pušila.

Osjeća se miris duhana. Znate li je li sa sobom nosila torbu?
Da, jest. Još je uvijek nismo pronašli, ali moji ljudi pretražuju područje uz rijeku, kilometar nizvodno reče viši inspektor Montes ispruživši ruku u smjeru rijeke.
Pitajte njezine prijateljice gdje su tada bile i s kim.
Čim svane, šefice reče Jonan dotaknuvši svoj sat. Njezine prijateljice vjerojatno su trinaestogodišnjakinje, možda sada spavaju.
Pogleda ruke položene uz tijelo. Izgledale su bijele, čiste i s dlanovima okrenutima prema gore.
Jeste li primijetili položaj ruku? I našli smo ih u tom položaju.
Slažem se reče Montes koji je i dalje stajao kraj Jonana.
Molim vas da fotografirate ruke, i to u položaju u kojemu ste ih zatekli. Možda se pokušavala braniti. Iako se vidi da su nokti i ruke poprilično čisti, možda ćemo imati sreće reče obraćajući se agentici iz forenzičkog tima. Forenzičar nasuprot Amaii ponovno se nagnu nad djevojku.
Treba pričekati autopsiju, ali rekao bih da je gušenje uzrok smrti, a s obzirom na snagu kojom se konop urezao u tijelo, rekao bih i da je do smrti došlo vrlo brzo. Urezi koji se pojavljuju po tijelu površni su i trebali su samo izrezati odjeću na komade. Do njih je došlo uz pomoć jako oštrog predmeta, noža, sjekača ili skalpela. Te ću pojedinosti još kasnije objasniti, ali kad je krenuo uništavati djevojčičinu odjeću, ona je već bila mrtva. Jedva da smo pronašli tragove krvi.
A stidna kost? primijeti Montes.
Mislim da je koristio isti oštri predmet i za brijanje stidnih dlačica.
Možda da uzme dio kao trofej, šefice? pitao je Jonan.
Ne, ne vjerujem. Pogledaj kako ih je pobacao okolo tijela ukaza Amaia pokazujući hrpe tankih stidnih dlačica svuda uokolo. Prije izgleda kao da ih se želio riješiti da bi ih naposljetku zamijenio ovim reče pokazujući na pozlaćeni, masni kolač koji je stavio na golu stidnu kost djevojčice.
Koji gad! Zašto rade takve stvari? Zar mu nije bilo dovoljno što ju je ubio nego je morao ostaviti i ovo tamo? Što sve može pasti na pamet nekome tko je u stanju napraviti ovakvo što? kaže Jonan s izrazom gnušanja.
To je sada tvoj posao, momče, domisliti se što je bilo u glavi toga gada reče Montes i pristupi bliže doktoru San Martínu.
Je li silovana?
Rekao bih da nije, iako ne mogu biti posve siguran dok pomnije ne proučim tijelo. Cijeli prizor ima snažan seksualni prizvuk poderana odjeća, nage grudi, obrijana stidna kost Pa taj kolač… Čini se da je riječ o nekakvom biskvitu ili
To je txantxigorri primijeti Amaia. Tipičan kolač ove regije, iako je manji od onih koji se ovdje obično mogu vidjeti. Ali to nesumnjivo jest txantxigorri. Mislim da je napravljen od maslaca, brašna, jaja, šećera, kvasca i prženih čvaraka za kiš, starinski recept. Jonane, neka stave to u jednu vrećicu i, molim vas doda Amaia obraćajući se svima to o kolaču neka ostane među nama, za sada je to povjerljiva informacija.
Svi se složiše.

Završili smo. San Martín, sada je na vama red. Vidimo se na Sudskoj medicini.
Amaia se uspravi i uputi posljednji pogled djevojčici prije nego što se uspe obronkom prema svom automobilu.



[1]     Basajaun doslovno gospodar šume. Usp. rječnik na kraju romana.

1 komentar: