Dolores Redondo: Nevidljivi čuvar
Dolores Redondo: Nevidljivi čuvar
prevela Simona Delić
I.
Ainhoa
Elizasu bila je druga žrtva basajauna[1], iako
ga tisak tada još nije tako zvao. To je došlo kasnije, kad se doznalo kako se oko leševa pojavljuje životinjska
dlaka, tragovi krzna i otisci koji bi se teško
mogli pripisati ljudima, kao i dokazi nekog mračnog
obreda pročišćenja. Činilo se kako je neka zloćudna i drevna sila prirode obilježila ta gotovo dječja
tijela s poderanom odjećom i
izbrijanim stidnim dlačicama,
a rukama položenim u djevičansku
pozu.
Kad bi
je rano ujutro pozvali da dođe na
mjesto zločina, inspektorica Amaia Salazar uvijek bi
obavila isti ritual: ugasila bi budilicu da ne bi smetao Jamesu ujutro,
pokupila bi svoju odjeću,
telefon i spustila se do kuhinje. Odijevala se dok bi ispijala kavu s mlijekom
ostavljajući poruku svojemu mužu, a zatim bi sjela u automobil i odvezla se
obuzeta ispraznim mislima, bijelom bukom što ju
je uvijek zaokupljala kad bi se probudila prije zore. Te su je misli pratile
poput ostataka nepotpunog bdijenja, iako je vožnja od
Pamplone do mjesta gdje ju je očekivala
žrtva potrajala više od
sat vremena.
Naglo
zaokrene automobilom u zavoju i škripa
kotača osvijesti joj vlastitu rastresenost i prisili
je da obrati pozornost na krivudavu cestu koja se uspinjala vijugajući kroz gustu šumu
koja okružuje Elizondo. Pet minuta poslije zaustavi auto
pokraj svjetlosnog signalnog stupa i prepozna sportski automobil doktora
Jorgea San Martína, kao i terensko vozilo sutkinje Estébanez. Iziđe iz
auta i zaputi se prema prtljažniku,
izvadi iz njega gumene čizme i
navuče ih naslonjena na prtljažnik, dok su joj u susret dolazili inspektor
Jonan Etxaide i viši
inspektor Montes.
– Loše
izgleda, šefice, žrtva
je djevojčica.
– Jonan
pregleda svoje bilješke. – Dvanaest ili trinaest godina. Kad im se kći nije pojavila kući do jedanaest navečer, roditelji su nazvali policiju.
– Malo prerano da se prijavi nestanak – primijeti Amaia.
– Da. Čini se
da je nazvala na mobitel starijega brata oko osam i deset, da mu kaže kako je propustila autobus za Arizkun.
– A brat nije ništa
javio sve do jedanaest?
– Znaš kako
to ide: “Ubit će me aitas. Molim te, nemoj im reći. Vidjet ću može li me povesti otac neke prijateljice.” Bilo kako bilo, brat je naposljetku ušutio i bacio se na igranje PlayStationom. U
jedanaest sati, kad je vidio kako mu sestra ne dolazi i kad je majka postala
histerična, rekao im je da je Ainhoa zvala. Roditelji
su se pojavili u policijskoj postaji Elizonda inzistirajući da se njihovoj kćeri nešto
dogodilo. Ne odgovara na mobitel i već su
nazvali sve njezine prijateljice. Pronašla ju
je jedna policijska patrola. Kad su stigli do jednog zavoja, agenti su ugledali
njezine cipele uz sam rub ceste – reče Jonan pokazujući
svjetiljkom prema jednome mjestu uz rub asfalta gdje su blještale crne, uredno posložene lakirane cipele. Amaia se nagne da ih
pogleda.
– Čini se
da su uredno složene, je li ih tko dirao? – upita. Jonan ponovo pregleda svoje bilješke. Amaia pomisli kako je učinkovitost mladog inspektora antropologa, koji
je još k tome i arheolog, poklon u tako teškim slučajevima
kakvim se ovaj činio.
– Ne, zatekli su ih tako, posložene i okrenute cesti.
– Reci tehničarima
da dođu kad završe,
neka pregledaju njihovu unutrašnjost.
Da bi ih se namjestilo tako uz rub ceste, netko je trebao zavući prste u njih, pa su možda ostali tragovi prstiju.
Viši inspektor Montes, koji je i dalje šutio gledajući
vrhove svojih dizajnerskih talijanskih mokasinki, naglo je pogleda, kao da se
upravo prenuo iz duboka sna.
– Salazar –
promrmlja u znak pozdrava. I onda se sam zaputi prema rubu puta, ne pričekavši je.
Amaia se kolebljivo okrene prema Jonanu.
– A što je
ovome?
– Ne znam, šefice,
ali došli smo istim kolima iz Pamplone i nije zaustio
ni riječi. Mislim da je malo pripit.
I njoj
se tako činilo. Još od
razvoda višem inspektoru Montesu sve je krenulo nizbrdo,
ne samo u novootkrivenoj sklonosti talijanskim cipelama i šarenim kravatama. Posljednjih tjedana činio joj se osobito rastresenim, uronjenim u
vlastiti svijet, hladnim i neproničnim,
gotovo autističnim.
– Gdje je žrtva?
– Kraj rijeke. Treba sići niz obronak –
odgovori Jonan pokazujući na
strminu uz izraz isprike na licu, kao da je na neki način odgovoran što je
leš tamo pronađen.
Dok je
silazila niz obronak prateći
stijenu koju je rijeka tisuću
godina oblikovala, ugleda u daljini svjetla i trake za „zabranjen pristup“.
Sutkinja Estébanez sa strane je tiho razgovarala sa sudskim
tajnikom pogledavajući sa
zazorom prema mjestu gdje je ležalo
tijelo. Okolo su dvojica fotografa forenzičkog
tima zasipala svojim bljeskalicama prizor iz svih mogućih kutova. Pokraj tijela klečao je jedan od tehničara iz Navarskog instituta za sudsku medicinu
mjereći, kako se činilo,
temperaturu jetara.
Agenti
koji su prvi prispjeli na mjesto zločina
ogradili su prostor i odredili mjesto za ulaženje i
izlaženje iz njega. Amaia zadovoljno primijeti kako
svi prisutni poštuju taj prolaz. Čak i
tako, kao i uvijek, učini
joj se da se okupilo previše
ljudi. Obuze je gotovo apsurdan osjećaj
koji je možda proistekao iz njezina katoličkog odgoja, no svaki put kad bi morala izvršiti očevid,
obuzela bi je želja za intimnom i svetom atmosferom kao na
grobljima, koju je narušavala
prisutnost profesionalaca, dalekih i stranih, ljudi zaokupljenih tijelom,
jedinim protagonistom čina
ubojstva, a opet, nijemim, ušutkanim,
ignoriranim u svome užasu.
Polagano
se približi promatrajući
mjesto koje je netko odabrao za ubojstvo. Kraj rijeke formirala se plaža od sivog i okruglog kamenja, zacijelo
doplavljenog bujicom protekloga proljeća,
suhi sprud širok nekih devet metara, koji se pružao dokuda joj oko seže pod slabom svjetlošću svitanja. Druga obala rijeke, široka svega četiri
metra, stopila se s dubokom šumom
koja je postajala još gušća što se
u nju više ulazilo. Viša
inspektorica pričeka nekoliko sekunda dok je tehničar iz forenzičkog
tima snimao zadnje fotografije tijela. Kad je završio, ona se približi i
smjesti pokraj djevojčičinih stopala i, kako je to već običavala,
duboko se zamisli, pogleda tijelo koje je ležalo
pokraj rijeke i izmoli kratku molitvu. Tek tada osjeti se spremnom promotriti
ga kao djelo ubojice.
Ainhoa
Elizasu za života je imala prekrasne smeđe oči koje
sada razrogačeno gledaju u beskraj, s izrazom na kojem se još uvijek može
prepoznati iznenađenje.
Na glavi, neznatno nagnutoj unazad, vidio se komad gruba užeta koje se tako jako usjeklo u vrat da se
skoro uopće nije vidjelo. Amaia se nagnu nad tijelo da
pogleda usjeklinu nastalu od užeta.
– Uže čak nije ni zavezano, jednostavno ga je stegnuo
dok djevojčica nije ostala bez zraka – promrmlja gotovo za sebe.
– Mislite li da je riječ o snažnoj
osobi, muškarcu? –
sugerirao je Jonan iza leđa.
– Vjerojatno, iako žrtva nije jako visoka, nekih metar pedeset i
pet i jako je mršava; ubojstvo je mogla počiniti i žena.
Liječnik San Martín koji
je do tog trenutka brbljao sa sutkinjom i sudskim tajnikom, oprostio se od
sutkinje ritualom nalik rukoljubu i približio
tijelu.
– Viša
inspektorice Salazar, uvijek vas je užitak
vidjeti, čak i u ovakvim okolnostima – reče
veselo.
– Užitak
je moj, doktore San Martín.
Kako vam se čini ono što smo
zatekli ovdje?
Liječnik uzme bilješke
koje mu je podastro tehničar i
nakratko ih prelista dok se naginjao nad tijelom, pogledavši ipak prije toga Jonana pronicljivo, kao da želi procijeniti koliko ima godina i što sve zna. Taj je pogled Amaia dobro
poznavala. Nekoliko godina ranije radila je kao mlada zamjenica inspektora koju
je trebalo podučiti zanatu uviđaja, što je San Martínu,
uvaženom profesoru, predstavljalo profesionalno
zadovoljstvo koje nikada nije propuštao.
– Priđite,
Etxaide, dođite, i možda ćete naučiti nešto.
San
Martín izvadi iz kožnate
torbe Gladstone kirurške rukavice,
navuče ih i lagano dotakne djevojčičinu čeljust, vrat i ruke.
– Što
znate o rigor mortis, Etxaide?
Jonan
uzdahne prije nego što
započne govoriti tonom nalik onome koji je morao
koristiti u danima školovanja
dok bi odgovarao profesorici.
– Do ukočenosti
dolazi zbog kemijske promjene u muskulaturi, prvo je vidljiva u kapcima, zatim
se širi prema grudima, trupu i ekstremitetima, a do
potpune ukočenosti dolazi za oko dvanaest sati. Ukočenost počne
popuštati nekih trideset i šest sati kasnije.
– Nije loše. I, što još
znate? – poticao ga je liječnik.
– Jedan je od glavnih pokazatelja na temelju
kojih se procjenjuje kad se dogodila smrt.
– I vi vjerujete da bi se to moglo procijeniti
samo na temelju stupnja ukočenosti
tijela?
– Pa ne znam baš… – reče nesigurno
Jonan.
– Kategorički ne – potvrdi San Martín. – Stupanj ukočenosti
može varirati s obzirom na stanje mišića
umrle osobe, temperaturu prostorije ili vanjske temperature, ili, kao u ovome
slučaju, ekstremnih temperatura koje mogu navesti čovjeka da pomisli da je nastupio rigor mortis, primjerice, u slučaju leševa
izloženih visokim temperaturama ili leševa koji su se nakon smrti zgrčili, razumijete li sad?
– Mislim da se tako može opisati taj fenomen kad se u trenutku smrti
mišići
ekstremiteta zgrče toliko da bi bilo teško uzeti iz ruku ili nogu bilo koji predmet
koji bi u tom trenutku držali.
– Tako je, stoga na forenzičnom patologu leži
ogromna odgovornost. Ne smije se napisati izvješće, a
da se ne uzmu u obzir ti aspekti, i naravno, hipostaze… Mrtvačko
bljedilo post mortem, da me bolje
razumijete. Vjerojatno ste vidjeli te američke
serije kad forenzičar
klekne kraj tijela i nakon dvije minute ustanovi vrijeme smrti – reče
teatralno podižući
jednu obrvu. – Dopustite da vam kažem kako to nikako ne može odgovarati istini. Analiza količine kalija u tekućini
oka donijela je ogroman napredak, ali bit ću u
stanju preciznije utvrditi vrijeme smrti tek nakon autopsije. Sada, i s onime čime raspolažem,
mogu vam reći: ženska
osoba, trinaest godina. Prema temperaturi jetara, rekao bih da je mrtva već dva sata. Još
uvijek nije nastupila ukočenost – zaključi
dodirujući ponovo djevojčičinu čeljust.
– Poprilično se
podudara s pozivima kući, kao
i s roditeljskom prijavom. Da, jedva da su bila prošla dva sata od nastupanja smrti.
Amaia
pričeka da se uspravi, a zatim i ona klekne pokraj
djevojke. Nije joj promaklo kako ju je Jonan pogledao s olakšanjem kad je shvatio da ga neće opterećivati
da se i on uključi u forenzični
pregled. Oči koje gledaju u beskraj i poluotvorene usne, s
izrazom nalik iznenađenju,
ili možda posljednji pokušaj da udahne zrak, davali su djevojčičinu
licu izgled dječjeg iznenađenja,
poput lica djevojčice
koja slavi rođendan. Cijela je odjeća izgledala uredno izrezana, od vrata do bedara
i razdvojena s obiju strana, poput omota kakvog makabralnog poklona. Blagi
lahor koji je dolazio s rijeke malo je pomaknuo podrezane šiške
djevojke i do Amaie je dopro miris šampona
pomiješan s drugim oporijim mirisom duhana. Amaia se
zapita je li djevojka pušila.
– Osjeća se
miris duhana. Znate li je li sa sobom nosila torbu?
– Da, jest. Još je
uvijek nismo pronašli,
ali moji ljudi pretražuju
područje uz rijeku, kilometar nizvodno – reče viši inspektor Montes ispruživši ruku
u smjeru rijeke.
– Pitajte njezine prijateljice gdje su tada bile
i s kim.
– Čim
svane, šefice – reče Jonan dotaknuvši svoj
sat. – Njezine prijateljice vjerojatno su
trinaestogodišnjakinje, možda
sada spavaju.
Pogleda
ruke položene uz tijelo. Izgledale su bijele, čiste i s dlanovima okrenutima prema gore.
– Jeste li primijetili položaj ruku? I našli smo
ih u tom položaju.
– Slažem se – reče
Montes koji je i dalje stajao kraj Jonana.
– Molim vas da fotografirate ruke, i to u položaju u kojemu ste ih zatekli. Možda se pokušavala
braniti. Iako se vidi da su nokti i ruke poprilično čisti, možda ćemo imati sreće – reče obraćajući se
agentici iz forenzičkog
tima. Forenzičar nasuprot Amaii ponovno se nagnu nad
djevojku.
– Treba pričekati
autopsiju, ali rekao bih da je gušenje
uzrok smrti, a s obzirom na snagu kojom se konop urezao u tijelo, rekao bih i
da je do smrti došlo
vrlo brzo. Urezi koji se pojavljuju po tijelu površni su i trebali su samo izrezati odjeću na komade. Do njih je došlo uz pomoć jako
oštrog predmeta, noža,
sjekača ili skalpela. Te ću pojedinosti još
kasnije objasniti, ali kad je krenuo uništavati
djevojčičinu
odjeću, ona je već bila
mrtva. Jedva da smo pronašli
tragove krvi.
– A stidna kost? –
primijeti Montes.
– Mislim da je koristio isti oštri predmet i za brijanje stidnih dlačica.
– Možda da
uzme dio kao trofej, šefice?
– pitao je Jonan.
– Ne, ne vjerujem. Pogledaj kako ih je pobacao
okolo tijela – ukaza Amaia pokazujući hrpe tankih stidnih dlačica svuda uokolo. – Prije izgleda kao da ih se želio riješiti da
bi ih naposljetku zamijenio ovim – reče pokazujući na
pozlaćeni, masni kolač koji
je stavio na golu stidnu kost djevojčice.
– Koji gad! Zašto
rade takve stvari? Zar mu nije bilo dovoljno što ju
je ubio nego je morao ostaviti i ovo tamo? Što sve
može pasti na pamet nekome tko je u stanju
napraviti ovakvo što? – kaže
Jonan s izrazom gnušanja.
– To je sada tvoj posao, momče, domisliti se što je
bilo u glavi toga gada – reče Montes i pristupi bliže doktoru San Martínu.
– Je li silovana?
– Rekao bih da nije, iako ne mogu biti posve siguran
dok pomnije ne proučim
tijelo. Cijeli prizor ima snažan
seksualni prizvuk…
poderana odjeća, nage grudi, obrijana stidna kost… Pa taj kolač… Čini se da je riječ o
nekakvom biskvitu ili…
– To je txantxigorri
– primijeti Amaia. – Tipičan
kolač ove regije, iako je manji od onih koji se
ovdje obično mogu vidjeti. Ali to nesumnjivo jest txantxigorri. Mislim da je napravljen od
maslaca, brašna, jaja, šećera, kvasca i prženih čvaraka za kiš,
starinski recept. Jonane, neka stave to u jednu vrećicu i, molim vas – doda
Amaia obraćajući se
svima – to o kolaču neka
ostane među nama, za sada je to povjerljiva informacija.
Svi se
složiše.
– Završili
smo. San Martín, sada je na vama red. Vidimo se na Sudskoj
medicini.
Amaia
se uspravi i uputi posljednji pogled djevojčici
prije nego što se uspe obronkom prema svom automobilu.
Primjedbe
Objavi komentar