srijeda, 28. listopada 2015.

HUGH LAURIE: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA

HUGH LAURIE: VRLO KOMPLICIRANA TRGOVINA
                                                                



Jedan

Vidjeh čovjeka jutros
Koji umrijeti nije htio...
P.  S. Stewart

Recimo da nekome morate slomiti ruku.

Desnu ili lijevu, nebitno. Poanta je da je trebate slomiti, jer u protivnom… ne, ni to nije bitno. Recimo tek da neće biti dobro ukoliko je ne slomite.
E sad, moje pitanje glasi: hoćete li tu ruku slomiti brzo – krc, ups, žalim slučaj, daj da ti pomognem s improviziranom udlagom – ili ćete cijelu stvar razvući na dobrih osam minuta, svako malo postupno pojačavajući pritisak dok bol ne postane ružičasta i zelena i vruća i hladna i sve u svemu urlajuće nepodnošljiva?
Točno tako. Naravno. Ispravno, jedino ispravno jest završiti s time što je brže moguće. Slomi ruku, polij je rakijom, budi uzoran građanin. Nema drugog odgovora.
Osim ako.
Osim osim osim ako.

Što ako mrzite osobu kojoj ta ruka pripada? Mislim stvarno, stvarno je mrzite.
To je stvar koju sad moram razmotriti.
Kažem sada, misleći na tada, misleći na trenutak koji opisujem; neznatan trenutak, tako prokleto neznatan, prije nego što će mi zapešće doseći šiju, a lijeva će mi se nadlaktica slomiti na bar dva, a moguće i više, labavo spojena komada.
Jer, gledajte, ruka o kojoj govorimo je moja. Nije neka apstraktna, metaforička ruka. Kost, koža, dlačice, mali bijeli ožiljak na vrhu lakta zarađen na rubu grijalice u osnovnoj školi – sve to pripada meni. A sad je došao trenutak kad moram uzeti u obzir mogućnost da me čovjek koji stoji iza mene, steže mi ručni zglob i gura ga uzduž moje kralježnice s gotovo seksualnom pažnjom mrzi. I to mislim stvarno, stvarno mrzi.
Ne žuri mu se.

Preziva se Rayner. Ime nepoznato. Bar ga ja ne znam, a stoga, po svoj prilici, ni vi.
Pretpostavljam netko, negdje, valjda zna kako se zove valjda ga je krstio tim imenom, zazivao ga njime na doručak, učio ga kako da ga napiše netko drugi je to ime izvikivao u kafiću nudeći piće ili ga mrmljao tijekom seksa, ili ga je pak upisao u okvir na obrascu za životno osiguranje. Sve su to stvari koje su zasigurno radili. Samo mi ih je teško zamisliti.
Rayner je, po mojoj procjeni, bio deset godina stariji od mene. Što je sasvim OK. Ništa tome ne fali. Imam dobre, tople, nerukolomne odnose s mnogim ljudima koji su deset godina stariji od mene. Ljudi koji su deset godina stariji od mene uglavnom su divljenja vrijedni. Ali Rayner je i osam centimetara viši od mene, 25 kilograma teži i barem osam puta, kako god se mjerne jedinice za nasilje zvale, nasilniji. Ružniji je od javne garaže, s velikom golom lubanjom prepunom udubina i izbočina kao neki balon pun alata, s plosnatim štemerskim nosom, evidentno u njušku uguranim nečijom lijevom rukom, ili možda čak stopalom, a koji se širio u asimetričnu deltu punu meandara ispod grube ploče čela.
A, Bože svemogući, kojeg li čela! Cigle, noževi, boce i razumni argumenti su se, u svoje vrijeme, neškodljivo odbijali od ove masivne čeone ploče, ostavljajući tek slabašna uleknuća među dubokim i široko razmaknutim porama. Mislim da su to bile najdublje i najšire razmaknute pore koje sam ikad vidio na ljudskoj koži, što me je navelo da se prisjetim pruga za vježbanje golfa u Dalbeattiju krajem dugog, suhog ljeta '76. godine.
Pomičući se bočno, shvaćamo da su Raynerove uši bile jednom davno odgrizene i ispljunute natrag na glavu, jer mu je lijevo uho definitivno bilo naopačke, ili izvrnuto na krivu stranu, što god, svakako nešto što vas tjera da se neko vrijeme zabuljite prije nego vam sine, "aha, pa to je uho".

A povrh svega, ako još niste shvatili, Rayner je na sebi imao crnu kožnu jaknu iznad crne dolčevite.
No naravno da ste to skontali. Rayner je bio takav lik kojem bi, i kad bi bio sav umotan u finu svilu te imao orhideju iza oba uha, nervozni prolaznici i dalje prvo dali sav svoj novac, a tek se poslije pitali jesu li mu uopće išta dugovali.
Ja mu, igrom slučaja, ništa nisam dugovao. Rayner spada među ono malo ljudi kojima apsolutno ništa ne dugujem, i da su se stvari među nama bolje odvijale, možda bih mu čak predložio da si on i kolege izrade posebnu kravatu kao znak pripadanja tom probranom društvu. Možda s kariranim uzorkom.

Ali, kao što rekoh, stvari među nama nisu baš dobro stajale.
Jednoruki instruktor borilačkih vještina zvan Cliff (podučavao je goloruku borbu, a imao je samo jednu ruku – da, znam, život je ponekad takav) jednom mi je rekao da je bol nešto što zadaješ sam sebi. Drugi ti ljudi nešto naprave – udare te ili izbodu ili ti pokušaju slomiti ruku – ali bol si stvaraš sam. Dakle – rekao je Cliff koji je proveo dva tjedna u Japanu i stoga se smatrao pozvanim naplaćivati ovakva sranja – samo o tebi ovisi hoćeš li zaustaviti vlastitib bol. Cliffa je tri mjeseca kasnije, u tučnjavi u pubu, ubila pedesetpetogodišnja udovica pa sumnjam da ću ikada biti u prilici razuvjeriti ga.

Bol je događaj. Događa ti se, a nosiš se s njim kako god možeš.
Jedino što je zasad bilo na mojoj strani jest činjenica da nisam ni pisnuo.
Nema to veze s hrabrošću, da se razumijemo, jednostavno nisam stigao do toga. Do tog trenutka Raymond i ja smo se odbijali o zidove i namještaj u znojnoj testosteronskoj tišini, sa samo ponekim groktajem kojim smo oboje davali do znanja da se još dobro držimo. Ali sad, s ne više od pet sekundi prije nego što se onesvijestim ili kost napokon pukne – sad je bio savršen trenutak za uvođenje novog elementa. A zvuk je jedino što mi je palo na pamet.
Stoga sam duboko udahnuo kroz nos, izvinuo se kako bih se što više približio njegovu uhu, na trenutak sam zadržao dah, a onda ispustio ono što japanski borci zovu kiai – vi biste to vjerojatno nazvali strašno glasnim zvukom i ne biste bili u krivu – urlik takvog zasljepljujućeg, šokantnog, koji-je-to-kurac-bio intenziteta da sam sâm sebe prilično prestrašio.


Nema komentara:

Objavi komentar