Rick Yancey: PETI VAL

                                            PRVI VAL: nestaju svjetla.
DRUGI VAL: val se diže.
TREĆI VAL: Epidemija.
ČETVRTI VAL: Ušutkivač.


Peti val
Uvlačenje uljeza: 1995.

NITKO SE NEĆE PROBUDITI.

Sljedećeg jutra usnula žena neće ništa osjećati, tek neodređenu nelagodu i stalan osjećaj da je netko prati. Njezina će tjeskoba nestati tijekom jednoga dana i ubrzo će je zaboraviti.
San će joj malo dulje ostati u sjećanju.
U snu vidi golemu sovu koja sjedi pred njenim prozorom, promatrajući je kroz staklo svojim velikim očima obrubljenima bijelim krugovima.
Neće se probuditi, kao ni njen suprug, koji spava pokraj nje. Sjena koja se nad njima nadvija neće narušiti njihov san, a ono po što je sjena došla, po dijete u tijelu usnule žene, neće ništa osjetiti. Uvlačenje neće raniti ni oštetiti nijednu jedinu stanicu ženina ili djetetova tijela.
Sve je gotovo u vremenu kraćem od minute. Sjena se povlači.
Ostaju samo muškarac, žena, dijete u njenu tijelu i uljez u tijelu djeteta, i svi spavaju.
Žena i muškarac probudit će se izjutra, a dijete nekoliko mjeseci poslije, kada se rodi.
Uljez u njegovu tijelu i dalje će spavati i neće se buditi još nekoliko godina, a dotada će majčina nelagoda i sjećanje na san već odavno izblijedjeti.
Prilikom posjeta zoološkom vrtu pet godina kasnije žena će ugledati sovu identičnu onoj iz sna. Prizor sove uznemirit će je zbog njoj nepoznatog razloga.
Ona nije prva koja je noću sanjala sove.
Neće biti ni posljednja.



I.
POSLJEDNJI POVJESNIČAR


1.
IZVANZEMALJCI SU GLUPI.

Ne govorim o pravim izvanzemaljcima. Drugi nisu glupi. Drugi su toliko ispred nas da bi to bilo kao da uspoređujete najglupljeg čovjeka i najpametnijeg psa. Nema tu usporedbe.
Ne, ja govorim o izvanzemaljcima koji nam se nalaze u glavama.
Govorim o onima koje smo sami izmislili, koje izmišljamo otkad smo shvatili da su one svjetleće točkice na nebu zapravo sunca kakvo je i naše i da se oko njih vjerojatno okreću planeti poput našega. Znate, o onim izvanzemaljcima koje zamišljamo, o kojima mislimo kako bismo voljeli da napadnu nas, ljudske izvanzemaljce. Vidjeli ste ih tisuću puta. Obrušavaju se s neba u svojim letećim tanjurima da bi New York, Tokio i London sravnili sa zemljom ili pak marširaju zemljom u golemim strojevima koji izgledaju kao mehanički pauci, razarajući je laserskim oružjem, dok ljudski rod uvijek, ali baš uvijek zaboravlja na sve svoje nesuglasice i ujedinjuje se kako bi svladao izvanzemaljsku hordu. David ubija Golijata te se svi (osim Golijata) sretno vraćaju kući.

Kakva glupost.
To je kao da žohar smišlja plan kako će pobijediti đon koji juri prema njemu da ga zgnječi.
Ne možemo biti sigurni, ali kladim se da su Drugi znali za te ljudske izvanzemaljce koje smo izmislili. I kladim se da im je bilo strašno smiješno. Mora da im je otpala glava od smijeha ako imaju smisao za šalu... i glavu. Mora da su se smijali onako kako se mi smijemo kad pas napravi nešto jako simpatično i otkačeno. Gle te simpatične, otkačene ljude! Oni misle da mi razmišljamo poput njih! Pa to je sjajno!

Zaboravite leteće tanjure i male zelene i goleme mehaničke pauke koji izbacuju smrtonosne laserske zrake. Zaboravite junačke bitke tenkovima i borbenim avionima i konačnu pobjedu naše ratoborne nepokorene neustrašive ljudske rase nad buljookom hordom. To je otprilike toliko daleko od istine koliko i njihov umirući planet od našeg živućeg.
Ustvari, čim su nas pronašli, s nama je bilo gotovo.


2.
PONEKAD MISLIM da sam posljednje ljudsko biće na Zemlji, što znači da sam posljednje ljudsko biće u svemiru.
Znam da je to glupo. Nisu mogli sve pobiti... još. Ipak, mogu zamisliti kako bi se to na kraju moglo dogoditi, a tada pomislim da je to upravo ono što Drugi žele da mislim.
Sjećate se dinosaura? Eto.
Vjerojatno nisam posljednje ljudsko biće na Zemlji, nego jedno od posljednjih. Potpuno sama, a vjerojatno će tako i ostati dok me ne preplavi četvrti val i potopi me.
To je jedna od misli koje me proganjaju noću. Znate ono, kada u tri ujutro pomislite: ajme meni, nema mi spasa. Skvrčim se u klupko, bojim se sklopiti oči i toliko umirem od straha da se moram podsjetiti da dišem i natjerati srce da kuca. Mozak me izda i počne preskakati kao izgrebani CD. Sama si, Cassie, sama, sama, sama.

Tako se zovem. Cassie.
Cassie nije skraćeno od Cassandra, ni od Cassidy. Cassie je skraćeno od Cassiopeie, zviježđa na sjevernoj polutci i lijepe, ali tašte kraljice koju je bog Posejdon smjestio na nebo i vezao za tron da bi je kaznio za oholost. Njeno ime na grčkom znači ona čije riječi nadmašuju.
Moji roditelji nisu imali pojma o tome mitu. Njima se samo svidjelo to ime.
Čak i dok je još bilo ljudi koji su me mogli nekako zvati, nitko me nikada nije zvao punim imenom osim oca, i to samo kad me za­dir­kivao, i uvijek s vrlo lošim talijanskim naglaskom: Kas-io-pejja! Izluđivalo me to. Nije mi bilo ni duhovito ni simpatično i zbog toga sam zamrzila vlastito ime. Zovem se Cassie! zaurlala bih na njega. Samo Cassie! Sad bih dala sve samo da ga još jednom čujem kako ga izgovara.

Za moj dvanaesti rođendan, četiri godine prije Dolaska, otac mi je poklonio teleskop. Jedne svježe vedre jesenje večeri postavio ga je u vrtu i pokazao mi zviježđe Kasiopeje.
Vidiš kako nalikuje na slovo M? upitao me.
Zašto su ga nazvali Kasiopeja ako ima oblik slova M? odvratila sam. „Što znači M?
Pa... ne mora značiti nešto određeno, odgovorio je s osmije­hom. Majka mu je uvijek govorila da mu je to najbolja osobina pa se njome obilato koristio, posebno nakon što je počeo ćelaviti. Znate, čisto onako da natjerate sugovornika da spusti pogled. Dakle, može značiti sve što poželiš! Možda mistična? Ili mila? Ili mudra? Spustio mi je ruku na rame dok sam jednim okom kroz teleskop promatrala tih pet zvijezda, čija je svjetlost dopirala do nas s udaljenosti veće od pedeset svjetlosnih godina. Osjećala sam očev dah na licu, topao i vlažan u prohladnom suhom jesenjem zraku. Njegov je dah bio tako blizu, zviježđe Kasiopeje tako daleko.

Zvijezde se sada čine puno bližima, bližima od pet stotina bilijuna kilometara koji nas razdvajaju. Dovoljno su blizu da ih dodirnete, da ja dodirnem njih i da one dodirnu mene. Blizu su kao što je to bio njegov dah.
To zvuči suludo. Jesam li luda? Jesam li izgubila razum? Čovjeka možete nazvati ludim samo ako postoji netko tko je normalan. To je poput odnosa dobra i zla. Kad bi sve bilo dobro, ništa ne bi bilo dobro.
Hej! To zvuči... ludo.
Ludo: nova riječ za normalno.
Moglo bi se reći da sam luda jer postoji još jedna osoba s kojom se mogu usporediti: ja. Ne ova ja koja sam sada, koja drhti u šatoru duboko u šumi, previše uplašena da bi provirila nosom iz vreće za spavanje. Ne ta Cassie. Ne, govorim o onoj Cassie koja sam bila prije Dolaska, prije nego što su Drugi sparkirali svoje izvanzemaljske stražnjice u visokoj orbiti. O dvanaestogodišnjoj Cassie kojoj su najveći problemi bile pjegice na nosu, kovrčava kosa s kojom nije mogla ništa učiniti i jedan zgodan dječak koji ju je viđao svakoga dana, a nije imao pojma da ona postoji. O Cassie koja je pokušavala prihvatiti bolnu činjenicu da je prosječno dobra. Da prosječno dobro izgleda. Da je prosječno dobra u školi. Da je prosječno dobra u sportovima kao što su karate i nogomet. Ustvari, jedine dvije posebne osobine bile su njezino ime Cassie od Cassiopeia, što ionako nitko nije znao i sposobnost da vrhom jezika dodirne nos, vještina koja je u višim razredima osnovne škole ubrzo prestala biti dojmljiva.

Prema mjerilima te Cassie vjerojatno sam luda.
Ona je pak luda prema mojima. Ponekad vrištim na nju, na tu dvanaestogodišnju Cassie potištenu zbog kose, čudnog imena i svoje prosječnosti. „Što ti je? vičem na nju. Zar ne znaš što se sprema?
No to nije pošteno. Ona nije znala, nije mogla znati, a to je bila njezina sreća i razlog što mi, iskreno, nedostaje više nego itko drugi. Kad plačem, kad si dopustim plakati, plačem zbog nje. Ne plačem zbog sebe. Plačem zbog Cassie koja je nestala.
I pitam se što bi ta Cassie mislila o meni?

O Cassie koja ubija.

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD