Rick Yancey: PETI VAL
PRVI VAL: nestaju
svjetla.
DRUGI
VAL: val se diže.
TREĆI VAL: Epidemija.
ČETVRTI
VAL: Ušutkivač.
Peti val
Uvlačenje uljeza: 1995.
Uvlačenje uljeza: 1995.
NITKO
SE NEĆE PROBUDITI.
Sljedećeg jutra usnula žena neće ništa
osjećati, tek neodređenu
nelagodu i stalan osjećaj da
je netko prati. Njezina će
tjeskoba nestati tijekom jednoga dana i ubrzo će je
zaboraviti.
San će joj malo dulje ostati u sjećanju.
U snu
vidi golemu sovu koja sjedi pred njenim prozorom, promatrajući je kroz staklo svojim velikim očima obrubljenima bijelim krugovima.
Neće se probuditi, kao ni njen suprug, koji spava
pokraj nje. Sjena koja se nad njima nadvija neće narušiti njihov san, a ono po što je sjena došla, po
dijete u tijelu usnule žene,
neće ništa
osjetiti. Uvlačenje neće
raniti ni oštetiti nijednu jedinu stanicu ženina ili djetetova tijela.
Sve je
gotovo u vremenu kraćem od
minute. Sjena se povlači.
Ostaju
samo muškarac, žena,
dijete u njenu tijelu i uljez u tijelu djeteta, i svi spavaju.
Žena i muškarac
probudit će se izjutra, a dijete nekoliko mjeseci
poslije, kada se rodi.
Uljez
u njegovu tijelu i dalje će
spavati i neće se buditi još
nekoliko godina, a dotada će majčina nelagoda i sjećanje na san već
odavno izblijedjeti.
Prilikom
posjeta zoološkom vrtu pet godina kasnije žena će
ugledati sovu identičnu
onoj iz sna. Prizor sove uznemirit će je
zbog njoj nepoznatog razloga.
Ona
nije prva koja je noću
sanjala sove.
Neće biti ni posljednja.
I.
POSLJEDNJI POVJESNIČAR
POSLJEDNJI POVJESNIČAR
1.
IZVANZEMALJCI
SU GLUPI.
Ne
govorim o pravim izvanzemaljcima. Drugi nisu glupi. Drugi su toliko ispred nas
da bi to bilo kao da uspoređujete
najglupljeg čovjeka i najpametnijeg psa. Nema tu usporedbe.
Ne, ja
govorim o izvanzemaljcima koji nam se nalaze u glavama.
Govorim
o onima koje smo sami izmislili, koje izmišljamo
otkad smo shvatili da su one svjetleće točkice na nebu zapravo sunca kakvo je i naše i da se oko njih vjerojatno okreću planeti poput našega. Znate, o onim izvanzemaljcima koje zamišljamo, o kojima mislimo kako bismo voljeli da napadnu nas, ljudske
izvanzemaljce. Vidjeli ste ih tisuću
puta. Obrušavaju se s neba u svojim letećim tanjurima da bi New York, Tokio i London
sravnili sa zemljom ili pak marširaju
zemljom u golemim strojevima koji izgledaju kao mehanički pauci, razarajući je laserskim oružjem, dok ljudski rod uvijek, ali baš uvijek zaboravlja na sve svoje nesuglasice i
ujedinjuje se kako bi svladao izvanzemaljsku hordu. David ubija Golijata te se
svi (osim Golijata) sretno vraćaju kući.
Kakva
glupost.
To je
kao da žohar smišlja
plan kako će pobijediti đon
koji juri prema njemu da ga zgnječi.
Ne možemo biti sigurni, ali kladim se da su Drugi
znali za te ljudske izvanzemaljce koje smo izmislili. I kladim se da im je bilo
strašno smiješno. Mora
da im je otpala glava od smijeha ako imaju smisao za šalu... i glavu. Mora da su se smijali onako
kako se mi smijemo kad pas napravi nešto
jako simpatično i otkačeno. Gle te simpatične, otkačene
ljude! Oni misle da mi razmišljamo
poput njih! Pa to je sjajno!
Zaboravite
leteće tanjure i male zelene i goleme mehaničke pauke koji izbacuju smrtonosne laserske
zrake. Zaboravite junačke
bitke tenkovima i borbenim avionima i konačnu
pobjedu naše ratoborne nepokorene neustrašive ljudske rase nad buljookom hordom. To je
otprilike toliko daleko od istine koliko i njihov umirući planet od našeg živućeg.
Ustvari,
čim su nas pronašli, s
nama je bilo gotovo.
2.
PONEKAD
MISLIM da sam posljednje ljudsko biće na
Zemlji, što znači da
sam posljednje ljudsko biće u
svemiru.
Znam
da je to glupo. Nisu mogli sve pobiti... još.
Ipak, mogu zamisliti kako bi se to na kraju moglo dogoditi, a tada pomislim da
je to upravo ono što
Drugi žele da mislim.
Sjećate se dinosaura? Eto.
Vjerojatno
nisam posljednje ljudsko biće na
Zemlji, nego jedno od posljednjih. Potpuno sama, a vjerojatno će tako i ostati dok me ne preplavi četvrti val i potopi me.
To je
jedna od misli koje me proganjaju noću.
Znate ono, kada u tri ujutro pomislite: ajme
meni, nema mi spasa. Skvrčim se
u klupko, bojim se sklopiti oči i
toliko umirem od straha da se moram podsjetiti da dišem i natjerati srce da kuca. Mozak me izda i počne preskakati kao izgrebani CD. Sama si, Cassie, sama, sama, sama.
Tako
se zovem. Cassie.
Cassie
nije skraćeno od Cassandra, ni od Cassidy. Cassie je skraćeno od Cassiopeie, zviježđa na sjevernoj polutci i lijepe, ali tašte kraljice koju je bog Posejdon smjestio na
nebo i vezao za tron da bi je kaznio za oholost. Njeno ime na grčkom znači ona čije
riječi nadmašuju.
Moji
roditelji nisu imali pojma o tome mitu. Njima se samo svidjelo to ime.
Čak i dok je još bilo
ljudi koji su me mogli nekako zvati, nitko me nikada nije zvao punim imenom – osim oca, i to samo kad me zadirkivao, i uvijek s vrlo lošim talijanskim naglaskom: Kas-io-pejja! Izluđivalo me to. Nije mi bilo ni duhovito ni
simpatično i zbog toga sam zamrzila vlastito ime. „Zovem se Cassie!“
zaurlala bih na njega. „Samo
Cassie!“ Sad bih dala sve samo da ga još jednom čujem
kako ga izgovara.
Za moj
dvanaesti rođendan, četiri godine
prije Dolaska, otac mi je poklonio teleskop. Jedne svježe vedre jesenje večeri postavio ga je u vrtu i pokazao mi zviježđe Kasiopeje.
„Vidiš kako
nalikuje na slovo M?“
upitao me.
„Zašto su
ga nazvali Kasiopeja ako ima oblik slova M?“
odvratila sam. „Što znači M?“
„Pa... ne mora značiti nešto određeno“, odgovorio je s osmijehom. Majka mu je uvijek
govorila da mu je to najbolja osobina pa se njome obilato koristio, posebno
nakon što je počeo ćelaviti. Znate, čisto
onako da natjerate sugovornika da spusti pogled. „Dakle,
može značiti
sve što poželiš! Možda
mistična? Ili mila? Ili mudra?“ Spustio mi je ruku na rame dok sam jednim okom
kroz teleskop promatrala tih pet zvijezda, čija je
svjetlost dopirala do nas s udaljenosti veće od
pedeset svjetlosnih godina. Osjećala
sam očev dah na licu, topao i vlažan u prohladnom suhom jesenjem zraku. Njegov je
dah bio tako blizu, zviježđe
Kasiopeje tako daleko.
Zvijezde
se sada čine puno bližima,
bližima od pet stotina bilijuna kilometara koji nas
razdvajaju. Dovoljno su blizu da ih dodirnete, da ja dodirnem njih i da one
dodirnu mene. Blizu su kao što je
to bio njegov dah.
To zvuči suludo. Jesam li luda? Jesam li izgubila
razum? Čovjeka možete
nazvati ludim samo ako postoji netko tko je normalan. To je poput odnosa dobra
i zla. Kad bi sve bilo dobro, ništa ne
bi bilo dobro.
Hej!
To zvuči... ludo.
Ludo:
nova riječ za normalno.
Moglo
bi se reći da sam luda jer postoji još jedna osoba s kojom se mogu usporediti: ja. Ne
ova ja koja sam sada, koja drhti u šatoru
duboko u šumi, previše uplašena da bi provirila nosom iz vreće za spavanje. Ne ta Cassie. Ne, govorim o onoj
Cassie koja sam bila prije Dolaska, prije nego što su
Drugi sparkirali svoje izvanzemaljske stražnjice
u visokoj orbiti. O dvanaestogodišnjoj
Cassie kojoj su najveći
problemi bile pjegice na nosu, kovrčava
kosa s kojom nije mogla ništa učiniti i jedan zgodan dječak koji ju je viđao
svakoga dana, a nije imao pojma da ona postoji. O Cassie koja je pokušavala prihvatiti bolnu činjenicu da je prosječno dobra. Da prosječno dobro izgleda. Da je prosječno dobra u školi.
Da je prosječno dobra u sportovima kao što su karate i nogomet. Ustvari, jedine dvije
posebne osobine bile su njezino ime –
Cassie od Cassiopeia, što
ionako nitko nije znao – i
sposobnost da vrhom jezika dodirne nos, vještina
koja je u višim razredima osnovne škole ubrzo prestala biti dojmljiva.
Prema
mjerilima te Cassie vjerojatno sam luda.
Ona je
pak luda prema mojima. Ponekad vrištim na
nju, na tu dvanaestogodišnju
Cassie potištenu zbog kose, čudnog imena
i svoje prosječnosti. „Što ti
je?“ vičem na
nju. „Zar ne znaš što se sprema?“
No to
nije pošteno. Ona nije znala, nije mogla znati, a to je
bila njezina sreća i razlog što mi,
iskreno, nedostaje više nego
itko drugi. Kad plačem,
kad si dopustim plakati, plačem
zbog nje. Ne plačem zbog sebe. Plačem
zbog Cassie koja je nestala.
I
pitam se što bi ta Cassie mislila o meni?
O
Cassie koja ubija.
Primjedbe
Objavi komentar