ponedjeljak, 26. listopada 2015.

Rick Yancey: PETI VAL

Rick Yancey: PETI VAL

To je bila cijena preživljavanja. Cijena posljednjeg, očajničkog opasnog pothvata njegova naroda: da bi svoj novi dom oslobodio ljudi, morao je postati čovjek, a kao čovjek morao je pobijediti svoju ljudskost.
Ustao je. Nije znao što čeka. Cassie kao Cassiopeia bila je gotova, dišući mrtvac. Bila je teško ranjena. Bilo da bježi ili ostane, za nju nije bilo nade. Nije imala čime očistiti ranu, a kilometrima uokolo nije bilo nikoga da joj pomogne. Imala je malu tubicu antibiotičke kreme u ruksaku, ali nije imala pribor za šivanje rana ni zavoje. Rana će se za nekoliko dana inficirati, dobit će gangrenu i umrijeti, osim ako se u međuvremenu ne pojavi drugi eliminator.
Gubio je vrijeme, stoga šumski lovac ustane, preplašivši vjevericu. Odjurila je na stablo uz ljutito siktanje. On namjesti pušku na rame i nanišani Buicka, prelazeći crvenim križem nišana amo-tamo i gore-dolje preko šasije automobila. Što bi bilo da pogodi gume? Auto bi pao na felge i možda je prikliještio svojim tonu teškim okvirom. Tada ne bi bilo bježanja.
Ušutkivač spusti pušku i okrene leđa autocesti.
Škanjci koji su se hranili na zelenom pojasu podigli su svoja nezgrapna tijela u zrak.
Samotni je vjetar utihnuo i tada mu je njegov lovački nagon šapnuo: okreni se.
Ispod šasije provirila je krvava šaka. Za njom i cijela ruka. Zatim noga.
Namjestio je pušku. Naciljao je. Zadržavao je dah, znoj mu je curio niz lice i pekao oči. Ipak će to napraviti. Bježat će. Laknulo mu je i istodobno se zabrinuo.
Ovim četvrtim metkom ne može promašiti. Raširio je noge, ispravio ramena i čekao da ona napravi sljedeći pokret. Smjer kretanja neće biti važan. Kad jednom bude na otvorenom, neće se imati kamo sakriti. Pa ipak, dio njega nadao se da će bježati u suprotnom smjeru tako da joj ne mora pucati u lice.
Cassie se uspravila, na trenutak srušila na auto, a zatim ispravila, nesigurno balansirajući na ranjenoj nozi i stišćući pištolj. Postavio joj je crveni križ na sredinu čela. Prst mu se stegnuo na obaraču.
Sada, Cassie. Trči.
Odgurnula se od auta, podignula pištolj, uperila ga u točku pedeset metara desno od njega. Okrenula se za devedeset stupnjeva pa se vratila. Glas koji je u beživotnom zraku dopro do njega bio je rezak i dalek.
„Evo me! Dođi i ulovi me, kurvin sine!“
Dolazim, pomislio je jer su puška i metak bili dio njega pa kad meci poljube kost i on će biti tamo, u njoj, u času njene smrti.
Ne još. Ne još, govorio je sam sebi. Čekaj da počne bježati.
No Cassie Sullivan nije bježala. Umrljano prljavštinom, masnoćom i krvlju od posjekotine na obrazu, njeno se lice kroz teleskop činilo udaljenim tek par centimetara, bilo je tako blizu da joj je mogao prebrojiti pjege na nosu. Prepoznao joj je strah u očima, stotinu je puta vidio taj pogled koji uzvraćamo smrti kada nas pogleda.
No u njenim očima bilo je još nešto, nešto što se borilo s njenim strahom, borilo se protiv njega, utišavalo ga, nešto što je nju držalo na mjestu, a pomicalo pištolj. Ne skriva se, ne bježi, nego se suočava.
Lice u nišanu zamutilo se: znoj mu je curio u oči.
Bježi, Cassie. Molim te, bježi.
U svakome ratu postoji trenutak kada moraš prijeći posljednju granicu, granicu koja dijeli ono što voliš od onoga što totalni rat traži od tebe. Ako ne bude mogao prijeći tu granicu, borba je gotova i on je izgubljen.
Njegovo srce – rat.
Njezino lice – bojište.
Uz vrisak koji je samo on čuo, lovac se okrenuo.
I pobjegao.


Nema komentara:

Objavi komentar