Umberto Eco: Nulti broj

Subota, 6. lipnja 1992., 8 sati




Jutros nije tekla voda iz slavine.

Blop-blop, dvaput je bljucnulo kao novorođenče, pa onda više ništa.
Pokucao sam susjedi: u njih doma sve u redu. Valjda ste zatvorili glavni ventil, rekla mi je. Ja? Nemam pojma ni gdje je, tek odnedavna tu stanujem, zna to, a kući dolazim samo uvečer. Bože moj, pa zar ne zatvarate vodu i plin kad putujete na tjedan dana? Ne ja. Krasan neoprez, pustite me unutra, pokazat ću Vam.

Otvorila je ormarić pod sudoperom, pomakla nešto, i voda je stigla. Vidite? Zatvorili ste ga. Oprostite, veoma sam rastresen. Aj, vi single! Exit susjeda, kad već i ona govori engleski.
Smiri živce. Ne postoje poltergeisti, samo na filmu. I nije da sam mjesečar, sve i da hodam u snu, ne bih znao da postoji ta ručka, inače bih je koristio i budan, jer tuš kapa i vazda sam u opasnosti probdjeti noć kao da sam u Valldemossi, sve slušajući kako kapa. Uistinu se često probudim pa zatvorim i vrata kupaonice i ona između spavaće sobe i predsoblja da ne čujem to prokleto kapanje.
Nije mogao biti, što ja znam, neki električni kontakt (ručka, kako sama riječ kaže, funkcionira ručno), a ni neki miš jer da je i prošao onuda, svejedno ne bi imao snage pomaknuti ventil. To je željezni kotačić, starinski (u ovom stanu sve je staro najmanje pedeset godina), osim svega i zahrđao. Dakle, nužna je bila ruka. Humanoidna. A nemam dimnjak kroz koji bi mogao proći majmunčina iz Ulice Morgue.

Razmislimo. Svaki učinak ima svoj uzrok, tako barem kažu. Odbacimo čudo, ne vidim zašto bi se Bog brinuo za moj tuš, nije to Crveno more. Dakle, za prirodni učinakprirodni uzrok. Sinoć, prije negoli sam legao, uzeo sam tabletu Stilnoxa s čašom vode. Dakle, vode je do tog trenutka bilo. Jutros je nije bilo. Dakle, dragi Watsone, voda je zatvorena po noći, a to nisi učinio ti. Netko, neki, bili su u mom stanu i bojali su se da će me probuditi ne šum njihovih koraka (bili su mačji tihi), nego zvuk kapanja, koji je jamačno i njima smetao pa su se valjda pitali kako me ne probudi. Prema tome su, krajnje hladnokrvno, učinili što bi učinila i moja susjeda: zatvorili su vodu.
A onda? Knjige su u uobičajenom neredu, mogle su proći tajne službe svega svijeta i listati ih stranicu po stranicu, ne bih zamijetio. Uzalud bih gledao u ladice ili otvarao ormar pri ulazu u stan. Ako su nešto htjeli otkriti, danas preostaje samo jedno: tražiti po kompjuteru. Možda su, da ne gube vrijeme, kopirali sve i vratili se kući. I tek sada, otvarajući i zatvarajući svaki fajl, shvatili da u kompjuteru nije bilo ništa što bi ih moglo zanimati.

Što su se nadali naći? Očito jehoću reći, ne vidim drugo objašnjenjeda su tražili nešto što se ticalo novina. Nisu glupi, vjerojatno su mislili da sam zabilježio ponešto od posla kojim se bavimo u redakciji, pa da sam, ako sam doznao išta o Braggadociovoj stvari, to negdje i zapisao. Sada su se već dosjetili istini, da sve držim na disketi. Noćas su sigurno pohodili i ured, pa moje diskete ondje nisu našli. Dakle zaključuju (ali tek sada) da je vjerojatno imam u džepu. Kakvi smo idioti, sigurno govore sami sebi, morali smo potražiti i u sakou. Idioti? Govna. Da su bili lukavi, ne bi se bavili tako prljavim poslom.

Sada će ponovo pokušati, stići će barem do ukradenog pisma, dat će da me na ulici napadnu lažni džepari. Moram požuriti prije nego što ponovo pokušaju, poslati disketu na poste restante, pa onda odlučiti kada da je predignem. Ama koje mi gluposti prolaze kroz glavu, tu je već pala jedna mrtva glava, a Simei je utekao bez traga. Njima nije ni potrebno znati znam li i koliko znam. Za svaki slučaj me likvidiraju, i onda je gotovo. Nema koristi ni da u novinama napišem da o tome ne znam ništa jer čim to kažem, pokazao sam da sam znao.
Kako sam se našao u ovoj kaši? Mislim da je to krivica profesora Di Samisa i toga što znam njemački.

Zašto mi je pao na pamet Di Samis, događaj otprije četrdeset godina? Zato što sam neprestano mislio da je Di Samisova krivica što nikada nisam diplomirao, a u ovu sam intrigu upao zato što nikada nisam diplomirao. Osim toga, Anna me napustila nakon dvije godine braka jer je primijetila, kako je rekla, da sam kompulzivni gubitnik – bogzna što sam joj napripovijedao prije toga, da se uljepšam.
Nisam nikada diplomirao jer sam znao njemački. Moja je baka bila iz južnog Tirola te me navela da ga s njom govorim dok sam još bio mali. Već na prvoj godini fakulteta, da bih se uzdržavao na studiju, prihvatio sam prevođenje knjiga s njemačkoga. U to je doba znati njemački već bilo zanimanje. Čitalo se i prevodilo knjige koje drugi nisu razumijevali (a tada su ih smatrali važnima), pa su plaćali bolje nego za francuski ili čak engleski. Pretpostavljam da se danas isto događa s kineskim ili s ruskim. U svakom slučaju, ili prevodiš s njemačkoga ili diplomiraš, ne može se i jedno i drugo istodobno. Prevoditi zapravo znači biti doma, u toplini ili u svježini, raditi u papučama, a nadasve doznati gomilu stvari. Zašto pohađati predavanja na fakultetu?

Nije mi se dalo, pa sam upisao njemački. Neću morati mnogi učiti, govorio sam sebi, ionako sve znam. Lumen je ondje u to doba bio profesor Di Samis koji je sebi sagradio ono što su studenti zvali orlovskim gnijezdom u trošnoj baroknoj palači gdje se trebalo penjati impozantnim stubištem da bi se prispjelo u velik atrij. S jedne strane bio je Di Samisov Institut, a s druge Aula Magna, kako ju je pompozno nazivao profesor, ukratko predavaonica s pedesetak mjesta.
U Institut se smjelo ući samo navlačeći pustene “skije”. Na ulazu ih je bilo taman za asistente te dvoje-troje studenata. Tko nije zatekao slobodne “skije”, čekao je svoj red stojeći vani. Sve je bilo premazano voskom, vjerujem i knjige uza zidove. Pa i lica asistenata, prastarih, koji su od prapovijesnog doba čekali svoj red da dobiju profesuru.

Predavaonica je imala silno visok svod i gotičke prozore (nikad nisam razumio odakle oni u baroknoj palači) te zelena prozorska stakla. U pravi čas, a to znači u jedan i četrnaest, profesor Di Samis bi izišao iz Instituta, metar za njim slijedio ga je stariji asistent, a dva metra za njim mlađi asistenti, oni mlađi od pedesetak godina. Stariji asistent nosio bi mu knjige, a mlađi magnetofone – magnetofoni su još potkraj pedesetih bili golemi, izgledali su kao Rolls-Royce.
Di Samis bi tih desetak metara koji su dijelili Institut od predavaonice prešao kao da ih je dvadesetak: nije hodao po pravoj crti nego po krivulji, ne znam je li po paraboli ili po elipsi, glasno izgovarajući: “Evo nas, evo nas!”, zatim bi ušao u dvoranu i sjeo na neku vrstu izrezbarena podija – izgledalo je kao da će započeti riječima: “Zovite me: Jišmael!”
Kroz prozore je zelenkasto svjetlo činilo kadaveričnim njegovo lice koje se zlobno smiješilo dok bi asistenti uključivali magnetofon. Zatim bi počeo: “Suprotno onome što je nedavno rekao moj vrijedni kolega profesor Bocardo…” i onda tako dva sata.

Ta me zelena svjetlost bacala u vodenastu sanjivost, o kojoj su govorile i oči asistenata. Znao sam za njihovu patnju. Kada bi istekla dva sata i mi studenti hrlili vani, profesor Di Samis bi zahtijevao da se traka vrati na početak, sišao bi s podija i demokratski sjeo u prvi red s asistentima, pa bi svi zajedno ponovo slušali dvosatno predavanje, dok bi profesor zadovoljno potvrđivao svaki pasus koji mu se činio bitnim. Valja primijetiti da je to bio tečaj o prijevodu Biblije na Lutherov njemački. Sušta razbludnost, rekli bi moji drugovi, prevrćući očima.

Potkraj druge godine, koju sam pohađao veoma rije­tko, usudio sam se zatražiti da diplomski rad pišem o Heineovoj ironiji (utješnim mi se činio njegov tretman nesretnih ljubavi onim što se meni doimalo kao nužan cinizam – pripravljao sam se, kad je riječ o ljubavima, na moje vlastite): “Vi mladi, vi mladi”, rekao mi je Di Samis neutješno, “odmah se hoćete baciti na suvremenike…”
Shvatio sam, u nekom tračku prosvjetljenja, da mi je propao diplomski rad kod Di Samisa. Pomislio sam tada na profesora Ferija, mlađega, kojega je bio glas o blistavoj inteligenciji, a bavio se romantizmom i okolicom. Stariji su me kolege ipak upozorili da ću na diplomskome svakako imati Di Samisa kao komentora te da se profesoru Feriju ne smijem približiti službeno jer bi Di Samis to smjesta doznao te bi mi prisegao vječnu mržnju. Morao sam ići okolišno, kao da je zapravo Ferio mene zamolio da diplomski rad uzmem u njega, pa bi Di Samis uzeo na zub njega, a ne mene. Di Samis je mrzio Ferija zbog jednostavnog razloga: jer ga je postavio na katedru. Na sveučilištima (onda, ali vjerujem i dandanas) stvari stoje obrnuto nego u normalnom svijetu: ne mrze djeca očeve nego očevi djecu.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD