Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2 - prvo poglavlje
Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2
Prevela: Andrea Marić
Tessa
Tessa
Glupasti
osmijeh ne silazi mi s lica dok mi Kimberly i Christian pokazuju moj novi ured.
Zidovi su blistavo bijeli, drvenarija i vrata tamnosivi, a stol i police za
knjige su crne, sjajne i moderne. Prostor je jednake veličine kao i moj stari ured, ali pogled iz ovog je
nevjerojatan, stvarno da ti stane dah. Nova zgrada izdavačke kuće
Vance smještena je u samom centru Seattlea, u poslovnoj
zoni; grad ispod mojih prozora buja, u stalnom pokretu, u neprestanom razvitku,
a vidi gdje sam ja, tu, u samom središtu
svega.
– Ovo je nevjerojatno – hvala vam puno – kažem, vjerojatno s malo više entuzijazma nego što bi većina
profesionalaca smatrala primjerenim.
– Sve što ti
treba je blizu, možeš prošetati
na kavu, isprobavati razne nacionalne kuhinje po restoranima, sve je tu – govori Christian ponosno gledajući dolje u grad i grleći svoju zaručnicu
oko struka.
– Prestani se hvaliti, može –
zafrkava ga Kimberly, a on je blago poljubi u čelo.
– Pa, sad ćemo te
ostaviti na miru. Hajde, primi se posla –
zaigrano me prekori Christian. Kimberly ga uhvati za kravatu i praktički odvuče iz
ureda.
Složim malo stvari na svojem stolu i doista prionem
čitanju, ali do ručka već sam poslala barem deset fotografija svog novog
ureda Landonu... i Hardinu. Znam da Hardin neće
odgovoriti, ali nisam si mogla pomoći.
Htjela sam da vidi kakav imam pogled – možda se zbog toga predomisli i doseli ovamo? Ah,
samo smišljam izgovore što sam
na trenutak izgubila pamet pa mu poslala slike. Ali tako mi nedostaje – eto, priznajem. Užasno mi nedostaje, i nadala sam se da će mi ipak odgovoriti na poruke, makar jednom
riječju. Bilo kako. Međutim,
ne šalje mi ništa.
Landon
mi je poslao uzbuđeni
komentar na svaku od slika, čak i
onu na kojoj se kreveljim držeći u ruci šalicu
za kavu s Vanceovim logotipom.
Što više
razmišljam o svojoj impulzivnoj odluci da pošaljem fotografije Hardinu, to se više kajem zbog nje. Što ako ih pogrešno
shvati? I inače je sklon tome. Možda će ih
doživjeti kao dokaz da ja nastavljam dalje u životu, možda će pomisliti da mu pokušavam natrljati nos svojim uspjehom. To nisam
imala ni u primisli i mogu se samo nadati da neće ni
on.
Možda bih mu trebala poslati još jednu poruku kojom ću mu objasniti što sam
htjela, razmišljam. Ili da mu kažem kako sam te slike poslala slučajno. Ne znam što bi
bilo bolje. Ni jedno ni drugo, zapravo. Opet previše razmišljam o
sitnicama; naposljetku, to su samo fotografije mog ureda. A ne mogu ja biti
odgovorna za to kako će ih
on doživjeti. Ne mogu ja određivati kako će on
reagirati.
Kad
odem u prostoriju za odmor na svojem katu, zateknem tamo Trevora kako sjedi za
jednim od stolova s tabletom ispred sebe. –
Dobrodošla u Seattle –
govori mi, dok mu plave oči
blistaju.
– Hej –
razdragano mu se nasmiješim i
provučem karticu kroz procijep u velikom samoposlužnom uređaju.
Pritisnem nekoliko tipki s brojevima i za nagradu dobijem vrećicu s keksima od kikiriki-maslaca. Previše sam nervozna da bih osjećala glad, namjeravam tek sutra izići van na ručak,
nakon što danas bar malo istražim okolinu.
– Kako ti se zasad sviđa u Seattleu – pita
Trevor. Priđem njegovu stolu, a on mi ponudi da sjednem, pa
kliznem u stolicu prekoputa njega.
– Nisam još
vidjela grad. Tek jučer sam
stigla, ali sviđa mi se ova nova zgrada.
Dvije žene uđu u
prostoriju i lijepo se nasmiješe
Trevoru; jedna od njih nasmiješi se i
meni, pa joj malo mahnem u znak pozdrava. Njih dvije počnu međusobno
razgovarati, a ona niža,
koja ima crnu kosu, otvori frižider i
izvadi paketić hrane spreman za u mikrovalnu, dok njezina
prijateljica prtlja po svojim noktima.
– Onda moraš malo
u grad; stvarno se ima što
vidjeti. Prekrasan je –
izjavi Trevor dok ja odsutno grickam keks. – Space
Needle, Pacific Science Center, umjetnički
muzeji, što god hoćeš.
– Želim
posjetiti Space Needle i tržnicu
Pike Place – kažem.
Ali počnem se nelagodno osjećati jer svaki put kad bacim pogled prema onim ženama, vidim da obje gledaju u mene i došaptavaju se. Danas sam malo paranoična.
– Da, i treba to vidjeti. Jesi li već odlučila
gdje ćeš
stanovati – pita on, prelazeći kažiprstom preko zaslona tableta kako bi zatvorio
aplikaciju i posvetio mi potpunu pozornost.
– Zasad sam kod Kimberly i Christiana... samo na
tjedan ili dva, dok ne nađem
stan.
U
glasu mi se čuje da me je sram. Stvarno mi je krivo što sam morala odsjesti kod njih, nakon što mi je Hardin uništio mogućnost
da unajmim jedini stan koji sam si mogla priuštiti. Želim živjeti
sama i ne biti nikome na teret.
– Mogu se raspitati ima li slobodnih stanova u
mojoj zgradi – ponudi Trevor. Popravi kravatu i zagladi
srebrnastu tkaninu, pa prijeđe
dlanovima po reverima svog odijela.
– Hvala, ali nisam sigurna da bi se stan u
tvojoj zgradi uklopio u moj budžet – blago ga odbijem. On je direktor financija, a
ja pripravnica – pristojno plaćena,
doduše, ali kladim se da on stanuje u tako finom
kvartu da ne mogu unajmiti ni kontejner iza njegove zgrade.
On se
zacrveni. – Okej – reče, najednom svjestan ogromne razlike u našim primanjima. – Ali
svejedno se mogu raspitati i vidjeti zna li tko za kakav zgodan stančić.
– Hvala ti –
nasmiješim mu se ohrabrujuće. –
Sigurna sam da ću se u Seattleu početi osjećati
kao kod kuće kad si nađem
vlastiti stan.
– Slažem se;
moglo bi to i potrajati, doduše, ali
znam da će ti se svidjeti ovdje.
Njegov
nakrivljeni osmijeh je topao i pun dobrodošlice.
– Planiraš li nešto poslije posla –
upitam ga nepromišljeno.
– Da, nešto sam
planirao – reče on,
a glas mu malo zadrhti. – Ali
mogu to otkazati.
– Ne, ne. Sve je u redu, samo sam pomislila da
bi mi mogao malo pokazati grad kad se već
snalaziš po njemu, ali ako već imaš nešto dogovoreno, ne brini se, sve je okej.
Nadam
se da ću u ovom gradu ipak steći neke prijatelje.
– Volio bih ti pokazati grad. Mislio sam samo ići džogirati,
to je sve.
– Džogirati
– namrštim
se. – Zašto bi
to radio?
– Zato što je
zabavno.
– Meni ne zvuči baš zabavno –
nasmijem se, a on odmahne glavom, smijući se
sa mnom.
– Ja trčim
gotovo svaki dan poslije posla. Tako upoznajem grad, između ostalog, a tako najbolje i zapamtim gdje je
koja ulica. Trebala bi mi se pridružiti,
da probaš.
– Ne znam baš – odvratim. Ideja mi se stvarno nimalo ne sviđa.
– Onda možeš hodati kraj mene dok trčim – smije
se on. – Stanujem u Ballardu; to je stvarno lijep dio
grada.
– Zapravo, čula
sam za Ballard – kažem,
prisjećajući se
internetskih stranica koje sam pregledavala o Seattleu. – Okej, dobro. Šetnja
po Ballardu može –
sklopim ruke ispred lica, pa ih spustim na krilo.
Ne
mogu izbjeći pomisao na to što bi
Hardin rekao na ovo. On ne voli Trevora, a već mu je
dovoljno teško zbog ovog našeg
dogovora o “davanju prostora” u
vezi. Nije baš da je on to tako rekao, ali vjerujem da se o
tome radi. Ali, koliko god prostora ostavili između sebe
Hardin i ja, stvarnog ili metaforičkog,
ja u Trevoru vidim isključivo
prijatelja. Zadnje što mi
je na pameti je nekakva romansa, pogotovo ne s nekim tko nije Hardin.
– Onda dogovoreno –
nasmiješi se on, očito
iznenađen što sam
mu se pristala pridružiti. – Moja pauza za ručak je
gotova, moram natrag u ured, ali poslat ću ti
svoju adresu porukom ili možemo
otići zajedno odmah poslije posla ako hoćeš.
– Može,
idemo odmah poslije posla – imam
sasvim prikladne cipele.
Pokažem na svoje cipele ravnih potplata, čestitajući
samoj sebi što se danas nisam odlučila za štikle.
– Dobro zvuči.
Vidimo se u tvom uredu u pet – pita
me dok ustaje.
– Da, može – ustanem i ja te bacim omot od keksa u kanticu
za smeće.
– Svi mi dobro znamo zašto je ona ovdje dobila posao – čujem
jednu od žena iza svojih leđa.
Kad
se, iz znatiželje, okrenem prema njima, obje naglo ušute i zagledaju se u stol. Ne mogu si pomoći, imam jak osjećaj da
su pričale o meni.
Toliko
o stjecanju prijatelja u Seattleu.
– Ove dvije ne rade ništa drugo osim što
ogovaraju, ignoriraj ih – reče mi Trevor, stavljajući mi ruku na leđa,
između lopatica, dok me prati van iz prostorije.
Kad se
vratim u ured, otvorim ladicu i izvučem
mobitel. Dva propuštena
poziva, oba Hardinova. Da ga odmah nazovem? Dvaput je zvao, možda nešto
nije u redu. Trebala bih ga odmah nazvati, razmišljam
kao da pregovaram sa sobom.
Javi
mi se na prvi zvuk zvona i brzo pita: – Zašto mi se nisi javila kad sam zvao?
– Nešto
nije u redu – pitam, automatski ustajući sa stolice u laganoj panici.
– Ne. Sve je u redu – dahne on. Točno
mogu zamisliti kako se njegove lijepe usne pomiču dok
me pita: – Zašto si
mi poslala one slike?
Osvrnem
se po uredu, zabrinuta što sam
ga možda iznervirala. – Bila
sam samo uzbuđena zbog svog novog ureda, pa sam htjela da ga
i ti vidiš. Nadam se da nisi to shvatio nekako drukčije, kao da se pravim važna ili hvalim. Žao mi
je što...
– Ne, samo sam se zbunio – prekine me hladno, pa ušuti.
Nakon
par sekundi, kažem: – Neću ti više
slati fotke. Ni ove nisam trebala poslati.
Naslonim
čelo na prozorsko staklo i zurim dolje, u ulice
grada.
– Ne brini, sve u redu... kako je tu? Sviđa ti se?
Hardinov
glas je mračan, a ja bih tako voljela da ga sad mogu
dotaknuti i prstima izgladiti bore od mrštenja
između njegovih obrva.
– Lijepo je.
– Nisi mi odgovorila na pitanje.
– Da, sviđa mi
se ovdje – tiho kažem.
– Zvučiš apsolutno ekstatično.
– Ma ne, stvarno mi se sviđa, samo se... još
prilagođavam. To je sve. Što se
zbiva tu, kod tebe – pitam
ga kako bih nastavila razgovor. Ne želim
da mi spusti slušalicu, ne još.
– Ništa – brzo odgovori.
– Je li ti čudno
ovo? Mislim, rekao si da ne želiš razgovarati dugo na telefon, ali zvao si me,
pa sam samo htjela...
– Ne, nije čudno – prekine me. – S
tobom mi nikad nije čudno
pričati. Samo sam rekao kako ne mislim da bismo
trebali svaki dan pričati
satima na telefon ako ne namjeravamo biti zajedno, jer onda to sve nema smisla
i samo će mi biti još teže.
– Znači, želiš
razgovarati sa mnom, ha –
pitam, samo zato što sam
patetična i jer mi tako treba da čujem te riječi od
njega.
– Da, naravno.
Iz
pozadine začujem automobilsku trubu i pomislim da sigurno
vozi dok priča sa mnom.
– Znači, čut ćemo se
ipak, ono, kao prijatelji – pita
me on, ali glas mu nije uopće
ljut, zvuči tek znatiželjno.
– Ne znam, možda
bismo mogli probati – kažem.
Ovaj
put odvojenost od Hardina posve je drukčija;
ovaj put razišli smo se u dobroj namjeri, nije to bio baš prekid. Nisam još
spremna odlučiti o tome je li prekid s Hardinom ono što mi zapravo treba, pa odgurnem tu misao u
podsvijest, zaključam je
i obećam sebi da ću se
već vratiti na to.
– Neće to
funkcionirati.
– Ne želim
da ti i ja ignoriramo jedno drugo i da ne razgovaramo, ali nisam se
predomislila u vezi s davanjem prostora – kažem mu.
– Dobro. Hajde, pričaj mi onda o Seattleu – napokon mi kaže.
Primjedbe
Objavi komentar