petak, 18. prosinca 2015.

Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2 - prvo poglavlje

Anna Todd: POSLIJE SVEGA PAD 2

Prevela: Andrea Marić

Tessa

Glupasti osmijeh ne silazi mi s lica dok mi Kimberly i Christian pokazuju moj novi ured. Zidovi su blistavo bijeli, drvenarija i vrata tamnosivi, a stol i police za knjige su crne, sjajne i moderne. Prostor je jednake veličine kao i moj stari ured, ali pogled iz ovog je nevjerojatan, stvarno da ti stane dah. Nova zgrada izdavačke kuće Vance smještena je u samom centru Seattlea, u poslovnoj zoni; grad ispod mojih prozora buja, u stalnom pokretu, u neprestanom razvitku, a vidi gdje sam ja, tu, u samom središtu svega.
Ovo je nevjerojatno hvala vam puno kažem, vjerojatno s malo više entuzijazma nego što bi većina profesionalaca smatrala primjerenim.
Sve što ti treba je blizu, možeš prošetati na kavu, isprobavati razne nacionalne kuhinje po restoranima, sve je tu govori Christian ponosno gledajući dolje u grad i grleći svoju zaručnicu oko struka.
Prestani se hvaliti, može zafrkava ga Kimberly, a on je blago poljubi u čelo.
Pa, sad ćemo te ostaviti na miru. Hajde, primi se posla zaigrano me prekori Christian. Kimberly ga uhvati za kravatu i praktički odvuče iz ureda.
Složim malo stvari na svojem stolu i doista prionem čitanju, ali do ručka već sam poslala barem deset fotografija svog novog ureda Landonu... i Hardinu. Znam da Hardin neće odgovoriti, ali nisam si mogla pomoći. Htjela sam da vidi kakav imam pogled možda se zbog toga predomisli i doseli ovamo? Ah, samo smišljam izgovore što sam na trenutak izgubila pamet pa mu poslala slike. Ali tako mi nedostaje eto, priznajem. Užasno mi nedostaje, i nadala sam se da će mi ipak odgovoriti na poruke, makar jednom riječju. Bilo kako. Međutim, ne šalje mi ništa.
Landon mi je poslao uzbuđeni komentar na svaku od slika, čak i onu na kojoj se kreveljim držeći u ruci šalicu za kavu s Vanceovim logotipom.
Što više razmišljam o svojoj impulzivnoj odluci da pošaljem fotografije Hardinu, to se više kajem zbog nje. Što ako ih pogrešno shvati? I inače je sklon tome. Možda će ih doživjeti kao dokaz da ja nastavljam dalje u životu, možda će pomisliti da mu pokušavam natrljati nos svojim uspjehom. To nisam imala ni u primisli i mogu se samo nadati da neće ni on.
Možda bih mu trebala poslati još jednu poruku kojom ću mu objasniti što sam htjela, razmišljam. Ili da mu kažem kako sam te slike poslala slučajno. Ne znam što bi bilo bolje. Ni jedno ni drugo, zapravo. Opet previše razmišljam o sitnicama; naposljetku, to su samo fotografije mog ureda. A ne mogu ja biti odgovorna za to kako će ih on doživjeti. Ne mogu ja određivati kako će on reagirati.
Kad odem u prostoriju za odmor na svojem katu, zateknem tamo Trevora kako sjedi za jednim od stolova s tabletom ispred sebe. Dobrodošla u Seattle govori mi, dok mu plave oči blistaju.
Hej razdragano mu se nasmiješim i provučem karticu kroz procijep u velikom samoposlužnom uređaju. Pritisnem nekoliko tipki s brojevima i za nagradu dobijem vrećicu s keksima od kikiriki-maslaca. Previše sam nervozna da bih osjećala glad, namjeravam tek sutra izići van na ručak, nakon što danas bar malo istražim okolinu.
Kako ti se zasad sviđa u Seattleu pita Trevor. Priđem njegovu stolu, a on mi ponudi da sjednem, pa kliznem u stolicu prekoputa njega.
Nisam još vidjela grad. Tek jučer sam stigla, ali sviđa mi se ova nova zgrada.
Dvije žene uđu u prostoriju i lijepo se nasmiješe Trevoru; jedna od njih nasmiješi se i meni, pa joj malo mahnem u znak pozdrava. Njih dvije počnu međusobno razgovarati, a ona niža, koja ima crnu kosu, otvori frižider i izvadi paketić hrane spreman za u mikrovalnu, dok njezina prijateljica prtlja po svojim noktima.
Onda moraš malo u grad; stvarno se ima što vidjeti. Prekrasan je izjavi Trevor dok ja odsutno grickam keks. Space Needle, Pacific Science Center, umjetnički muzeji, što god hoćeš.
Želim posjetiti Space Needle i tržnicu Pike Place kažem. Ali počnem se nelagodno osjećati jer svaki put kad bacim pogled prema onim ženama, vidim da obje gledaju u mene i došaptavaju se. Danas sam malo paranoična.
Da, i treba to vidjeti. Jesi li već odlučila gdje ćeš stanovati pita on, prelazeći kažiprstom preko zaslona tableta kako bi zatvorio aplikaciju i posvetio mi potpunu pozornost.
Zasad sam kod Kimberly i Christiana... samo na tjedan ili dva, dok ne nađem stan.
U glasu mi se čuje da me je sram. Stvarno mi je krivo što sam morala odsjesti kod njih, nakon što mi je Hardin uništio mogućnost da unajmim jedini stan koji sam si mogla priuštiti. Želim živjeti sama i ne biti nikome na teret.
Mogu se raspitati ima li slobodnih stanova u mojoj zgradi ponudi Trevor. Popravi kravatu i zagladi srebrnastu tkaninu, pa prijeđe dlanovima po reverima svog odijela.
Hvala, ali nisam sigurna da bi se stan u tvojoj zgradi uklopio u moj budžet blago ga odbijem. On je direktor financija, a ja pripravnica pristojno plaćena, doduše, ali kladim se da on stanuje u tako finom kvartu da ne mogu unajmiti ni kontejner iza njegove zgrade.
On se zacrveni. Okej reče, najednom svjestan ogromne razlike u našim primanjima. Ali svejedno se mogu raspitati i vidjeti zna li tko za kakav zgodan stančić.
Hvala ti nasmiješim mu se ohrabrujuće. Sigurna sam da ću se u Seattleu početi osjećati kao kod kuće kad si nađem vlastiti stan.
Slažem se; moglo bi to i potrajati, doduše, ali znam da će ti se svidjeti ovdje.
Njegov nakrivljeni osmijeh je topao i pun dobrodošlice.
Planiraš li nešto poslije posla upitam ga nepromišljeno.
Da, nešto sam planirao reče on, a glas mu malo zadrhti. Ali mogu to otkazati.
Ne, ne. Sve je u redu, samo sam pomislila da bi mi mogao malo pokazati grad kad se već snalaziš po njemu, ali ako već imaš nešto dogovoreno, ne brini se, sve je okej.
Nadam se da ću u ovom gradu ipak steći neke prijatelje.
Volio bih ti pokazati grad. Mislio sam samo ići džogirati, to je sve.
Džogirati namrštim se. Zašto bi to radio?
Zato što je zabavno.
Meni ne zvuči baš zabavno nasmijem se, a on odmahne glavom, smijući se sa mnom.
Ja trčim gotovo svaki dan poslije posla. Tako upoznajem grad, između ostalog, a tako najbolje i zapamtim gdje je koja ulica. Trebala bi mi se pridružiti, da probaš.
Ne znam baš odvratim. Ideja mi se stvarno nimalo ne sviđa.
Onda možeš hodati kraj mene dok trčim smije se on. Stanujem u Ballardu; to je stvarno lijep dio grada.
Zapravo, čula sam za Ballard kažem, prisjećajući se internetskih stranica koje sam pregledavala o Seattleu. Okej, dobro. Šetnja po Ballardu može sklopim ruke ispred lica, pa ih spustim na krilo.
Ne mogu izbjeći pomisao na to što bi Hardin rekao na ovo. On ne voli Trevora, a već mu je dovoljno teško zbog ovog našeg dogovora o davanju prostora u vezi. Nije baš da je on to tako rekao, ali vjerujem da se o tome radi. Ali, koliko god prostora ostavili između sebe Hardin i ja, stvarnog ili metaforičkog, ja u Trevoru vidim isključivo prijatelja. Zadnje što mi je na pameti je nekakva romansa, pogotovo ne s nekim tko nije Hardin.
Onda dogovoreno nasmiješi se on, očito iznenađen što sam mu se pristala pridružiti. Moja pauza za ručak je gotova, moram natrag u ured, ali poslat ću ti svoju adresu porukom ili možemo otići zajedno odmah poslije posla ako hoćeš.
Može, idemo odmah poslije posla imam sasvim prikladne cipele.
Pokažem na svoje cipele ravnih potplata, čestitajući samoj sebi što se danas nisam odlučila za štikle.
Dobro zvuči. Vidimo se u tvom uredu u pet pita me dok ustaje.
Da, može ustanem i ja te bacim omot od keksa u kanticu za smeće.
Svi mi dobro znamo zašto je ona ovdje dobila posao čujem jednu od žena iza svojih leđa.
Kad se, iz znatiželje, okrenem prema njima, obje naglo ušute i zagledaju se u stol. Ne mogu si pomoći, imam jak osjećaj da su pričale o meni.
Toliko o stjecanju prijatelja u Seattleu.
Ove dvije ne rade ništa drugo osim što ogovaraju, ignoriraj ih reče mi Trevor, stavljajući mi ruku na leđa, između lopatica, dok me prati van iz prostorije.
Kad se vratim u ured, otvorim ladicu i izvučem mobitel. Dva propuštena poziva, oba Hardinova. Da ga odmah nazovem? Dvaput je zvao, možda nešto nije u redu. Trebala bih ga odmah nazvati, razmišljam kao da pregovaram sa sobom.
Javi mi se na prvi zvuk zvona i brzo pita: Zašto mi se nisi javila kad sam zvao?
Nešto nije u redu pitam, automatski ustajući sa stolice u laganoj panici.
Ne. Sve je u redu dahne on. Točno mogu zamisliti kako se njegove lijepe usne pomiču dok me pita: Zašto si mi poslala one slike?
Osvrnem se po uredu, zabrinuta što sam ga možda iznervirala. Bila sam samo uzbuđena zbog svog novog ureda, pa sam htjela da ga i ti vidiš. Nadam se da nisi to shvatio nekako drukčije, kao da se pravim važna ili hvalim. Žao mi je što...
Ne, samo sam se zbunio prekine me hladno, pa ušuti.
Nakon par sekundi, kažem: Neću ti više slati fotke. Ni ove nisam trebala poslati.
Naslonim čelo na prozorsko staklo i zurim dolje, u ulice grada.
Ne brini, sve u redu... kako je tu? Sviđa ti se?
Hardinov glas je mračan, a ja bih tako voljela da ga sad mogu dotaknuti i prstima izgladiti bore od mrštenja između njegovih obrva.
Lijepo je.
Nisi mi odgovorila na pitanje.
Da, sviđa mi se ovdje tiho kažem.
Zvučiš apsolutno ekstatično.
Ma ne, stvarno mi se sviđa, samo se... još prilagođavam. To je sve. Što se zbiva tu, kod tebe pitam ga kako bih nastavila razgovor. Ne želim da mi spusti slušalicu, ne još.
Ništa brzo odgovori.
Je li ti čudno ovo? Mislim, rekao si da ne želiš razgovarati dugo na telefon, ali zvao si me, pa sam samo htjela...
Ne, nije čudno prekine me. S tobom mi nikad nije čudno pričati. Samo sam rekao kako ne mislim da bismo trebali svaki dan pričati satima na telefon ako ne namjeravamo biti zajedno, jer onda to sve nema smisla i samo će mi biti još teže.
Znači, želiš razgovarati sa mnom, ha pitam, samo zato što sam patetična i jer mi tako treba da čujem te riječi od njega.
Da, naravno.
Iz pozadine začujem automobilsku trubu i pomislim da sigurno vozi dok priča sa mnom.
Znači, čut ćemo se ipak, ono, kao prijatelji pita me on, ali glas mu nije uopće ljut, zvuči tek znatiželjno.
Ne znam, možda bismo mogli probati kažem.
Ovaj put odvojenost od Hardina posve je drukčija; ovaj put razišli smo se u dobroj namjeri, nije to bio baš prekid. Nisam još spremna odlučiti o tome je li prekid s Hardinom ono što mi zapravo treba, pa odgurnem tu misao u podsvijest, zaključam je i obećam sebi da ću se već vratiti na to.
Neće to funkcionirati.
Ne želim da ti i ja ignoriramo jedno drugo i da ne razgovaramo, ali nisam se predomislila u vezi s davanjem prostora kažem mu.
Dobro. Hajde, pričaj mi onda o Seattleu napokon mi kaže.


Nema komentara:

Objavi komentar