srijeda, 16. prosinca 2015.

Jessie Burton MINIJATURISTICA

Jessie Burton
MINIJATURISTICA
S engleskog prevela Mihaela Velina

JEDAN

Sredina listopada, 1686.

Kanal Herengracht, Amsterdam

Na pragu kuće novopečenoga supruga Nella Oortman podigne pa spusti alku u obliku dupina, a od glasna zvuka obuzme je nelagoda. Nitko ne otvara, premda je očekuju. Vrijeme je bilo unaprijed dogovoreno, pisma napisana i odaslana, majčino na papiru koji se u usporedbi s Brandtovim skupim pergamentom doimao tankim. Ne, pomisli ona, ovo baš i nije najbolja dobrodošlica, pogotovo s obzirom na prošlomjesečni obred vjenčanja kratak kao treptaj oka – bez cvjetnih vijenaca, bez zaručničkoga kaleža, bez ženidbene postelje. Nella spusti na stubu svoj maleni kovčeg i kavez za ptice. Zna da će poslije, kad već bude gore, u sobi, za pisaćim stolom, sve to morati u pismu uljepšati za svoje kod kuće.
Splavarev smijeh što odzvanja od opeka nasuprotne kuće navede je da se okrene prema kanalu. Sitan dječarac zaletio se u ženu i njezinu košaru s ribama pa sad napola mrtav sleđ klizi niz široku prednjicu ribaričine suknje. Prodoran krik njezina seljačkoga glasa prodire Nelli pod kožu. “Idiote! Idiote!” vikne žena. Dječak je slijep, pipa po prljavu tlu, traži odbjeglu naušnicu kao da je srebrna hamajlija; prsti su mu brzi, ne boje se na što bi mogli naići. Zgrabi je, zahihoće i otrči s plijenom niz puteljak, držeći drugu, slobodnu ruku ispruženu ispred sebe.
U sebi radosna zbog njega, ona uživa u toj rijetkoj listopadskoj toplini, upija je dok je još ima. Ovaj dio Herengrachta poznat je kao Zlatni zavoj, ali danas je to široko prostranstvo smeđe i nekako obično, svagdanje. No kuće nadvijene nad bljuzgavo-smeđi kanal nešto su sasvim drugo. Dive se vlastitoj simetriji u odrazu na vodi, dostojanstvene i prekrasne, dragulji na ponos ovome gradu. Gore, iznad njihovih krovova, priroda svim silama pokušava ne zaostajati u ljepoti pa oblaci boje šafrana i marelice kao da su jeka plijena veličanstvene republike.
Nella se opet okrene prema vratima koja su sad malo odškrinuta. Jesu li i prije bila? Nije sigurna. Lagano ih gurne, zaviri unutra u hladniji zrak što se diže s mramora. “Johannese Brandte,” zazove  glasno, pomalo uspaničeno. Je li ovo igra, zapita se. Čekat ću ovdje do siječnja. Njezina papiga Peebo šuška vrhovima pera o rešetke kaveza, a njegov tihi cvrkut ne zvuči isto na mramoru. Čak i sad utihli kanal iza njih kao da je zadržao dah.
Zagledavši se dublje u sjene, sigurna je u jedno: netko je promatra. Ma hajde, Nella Elisabeth, kaže sama sebi i zakorači preko praga. Hoće li je novopečeni suprug zagrliti, poljubiti je ili se samo poslovno rukovati s njom? Ništa od toga nije učinio na vjenčanju, tamo pred članovima njezine malobrojne obitelji i gdje nije bilo baš nikoga od njegovih.
Da mu pokaže da su i djevojke sa sela dobro odgojene, sagne se i izuje cipele – meke, kožnate, najbolje koje ima, naravno – premda, zapravo, i ne može reći koji je smisao te geste. Dostojanstvo, rekla joj je majka, ali dostojanstvo je tako neudobno. Odbaci cipele na pod, nadajući se da će buka privući nekoga, ili ga možda otjerati. Majka kaže da ima odveć bujnu maštu, zove je “Nella s glavom u oblacima”. Nepomične cipele leže nimalo dramatično, a postigla je samo to da se osjeća glupo.
Vani se dovikuju dvije žene. Okrene se, ali kroz otvorena vrata vidi samo leđa jedne od njih, onu koja bez šešira, zlatokosa i visoka odlazi prema posljednjim zrakama Sunca. Nellina je frizura olabavjela od putovanja iz Assendelfta: povjetarac je oslobodio nekoliko tankih pramenova. Znajući da će, zatakne li ih za uho, ostaviti dojam da je živčanija nego što jest, a to ne bi mogla podnijeti, ostavi ih da je škakljaju po licu.
“Zar ćemo imati menažeriju?”
Iz tame hodnika iznenada dojedri siguran glas. Koža joj se naježi jer iako je imala pravo, ipak ne može spriječiti trnce. Gleda kako iz sjene nešto klizi: ispružena ruka – u znak pobune ili pozdrava, teško je reći. Žena, visoka i vitka, odjevena u najcrnje crno, s bijelim savršeno uškrobljenim i izglačanim oglavljem. Svaki je pramen na svome mjestu, a oko nje osjeti se jedva zamjetan, vrlo neobičan miris muškatnog oraščića. Oči su joj sive, usta ozbiljna. Koliko već dugo stoji i gleda? Peebo zacvrkuće.
“Ovo je Peebo”, odgovori Nella. “Moja papiga.”
“Vidim”, kaže žena, gledajući svisoka u nju. “Odnosno čujem. Pretpostavljam da nisi donijela još i druge zvijeri?”
“Imam i psića, ali ostao je kod kuće…”
“Dobro. Uneredio bi nam sobe. Izgrebao drvenariju. Ti maleni psi imaju temperament Francuza i Španjolaca”, primijeti žena. “Frivolni su kao i njihovi vlasnici.”
“I izgledaju kao štakori”, dobaci drugi glas odnekud iz hodnika.
Žena se namršti i nakratko sklopi oči pa je Nella dobro pogleda, pitajući se tko još gleda i sluša taj njihov razgovor. Starija je od mene desetak godina, pomisli ona, premda joj je koža tako glatka. Žena graciozno prođe pokraj Nelle prema dovratku, samosvjesna i umišljena. Nakratko s odobravanjem pogleda uredno složene cipele pokraj vrata, a zatim se čvrsto stisnutih usana zagleda u kavez. Peebu se od straha našušurilo perje.
Nella joj pokuša skrenuti pozornost pozdravom pa je primi za ruku, ali žena se lecne na dodir.
“Imaš snažne kosti za djevojku od sedamnaest godina”, kaže.
“Ja sam Nella”, odgovori ona, povlačeći ruku. “I imam osamnaest godina.”
“Znam tko si.”
“Pravo mi je ime Petronella, ali svi me zovu…”
“Čula sam i prvi put.”
“Jeste li vi domaćica?” upita Nella. Iz sjene hodnika dopre loše zatomljen hihot. Žena se ne obazre, gleda van u biserast sumrak. “Je li Johannes ovdje? Ja sam njegova nova supruga.” Žena i dalje šuti. “Potpisali smo bračni ugovor prije mjesec dana, u Assendelftu”, ustrajna je Nella. Čini joj se da nema drugog izbora nego ustrajati.
“Moj brat nije kod kuće.”
“Brat?”
Opet hihot iz sjene. Žena pogleda Nellu ravno u oči. “Ja sam Marin Brandt”, kaže kao da bi Nella trebala to shvatiti. Marinin je pogled postojan i prodoran, ali u glasu joj se čuje tračak posustajanja. “On nije ovdje”, nastavi Marin. “Mislili smo da će biti. Ali nema ga.”
“A gdje je?”
Marin opet pogleda prema nebu. Lijevom rukom zatreperi kroza zrak i iz sjene blizu stubišta izrone dva lika. “Otto”, kaže ona.
Muškarac krene prema njima, a Nella proguta slinu, čvrsto se opirući hladnim stopalima o pod.
Ottova je koža tamna, tamnosmeđe boje, posvuda: njegov vrat koji izvire iznad ovratnika, njegove šake i zapešća što vire iz rukava. Njegove visoke jagodice, brada, široko čelo, svaki je vidljivi centimetar njegove kože tamnosmeđe boje. Nikad prije nije vidjela takva čovjeka.
Čini se da je Marin promatra i čeka da vidi što će učiniti. Pogled Ottovih velikih očiju ničim ne odaje da je primijetio Nellinu neskrivenu opčinjenost. Nakloni joj se, a ona uzvrati, grizući usnu sve dok je okus krvi ne podsjeti da bi trebala biti pribrana. Primijeti da mu koža blista kao ulašten orah i da mu kosa odskakuje od lubanje. Kao oblak meke vune, nije priljubljena uz glavu i masna kao u većine muškaraca. “Ja…” kaže ona.
Peebo zacvrkuće. Otto ispruži ruke s parom drvenih klompi na širokim dlanovima. “Za vaša stopala”, reče.
Naglasak mu je amsterdamski, ali riječi izgovara grleno, čineći ih toplima i tekućima. Primajući klompe, prstima mu okrzne kožu. Nespretno navuče povišene cipele. Prevelike su joj, ali ne usudi se to reći; ako ništa drugo, barem više ne stoji bosa na hladnu mramoru. Poslije će pritegnuti kožnate vezice, kad bude na katu – ako ikad stigne gore, ako je ikad puste iz ovog predvorja.
“Otto je sluga moga brata”, kaže Marin, i dalje je fiksirajući pogledom. “A ovo je Cornelia, naša sluškinja. Ona će se brinuti za tebe.”
Sluškinja zakorači naprijed. Malo je starija od Nelle, dvadeset, možda dvadeset jedna godina, i nešto je viša od nje. Cornelia je prikuje neprijateljskim osmijehom, odmjeravajući novopečenu suprugu, zamjećujući drhtanje njezinih ruku. Nella se nasmiješi, opečena sluškinjinom znatiželjom, pokušava naći nekakve prazne riječi zahvale. Napola je zahvalna, napola posramljena kad je Marin prekine.
“Dođi da ti pokažem gornji kat”, reče. “Sigurno želiš vidjeti svoju sobu.”
Nella klimne, a u Cornelijinim očima nakratko zaiskri nešto što je dalo naslutiti da je sve to zabavlja. Radostan cvrkut iz kaveza odbija se od visokih zidova. Pokretom zapešća Marin pokaže Corneliji da ptica mora u kuhinju.
“Ali ondje je sve pregrijano u pari od kuhanja”, pobuni se Nella. Otto i Marin okrenu se prema njoj. “Peebo voli svjetlo.”
Cornelia uzme kavez, njišući njime kao kablićem. “Pažljivo s njim, molim te”, kaže Nella.
Marin uhvati Cornelijin pogled. Sluškinja nastavi prema kuhinji, praćena tanašnom melodijom Peebovih zabrinutih cvrkuta.

Gore na katu, u prostranosti svoje nove sobe, Nella se osjeća sitnom. Marin izgleda samo nezadovoljno. “Cornelia je izvezla previše”, kaže. “Ali nadamo se da će se Johannes ženiti samo jednom.”
Jastuci s monogramima, nov prekrivač i dva para nedavno osvježenih zastora. “Težina baršuna potrebna je da zaustavi maglu s kanala”, pripomene Marin. “Ovo je bila moja soba”, doda pa priđe prozoru da pogleda prve zvijezde što su se počele pojavljivati na nebu. Položi dlan na staklo. “Ova ima ljepši pogled pa smo je dali tebi.“
“Ne, ne”, kaže Nella. “Moraš je zadržati.”
Stoje okrenute jedna prema drugoj, kao obrubljene ručnim radovima: obiljem lana s izvezenim B kao Brandt, okruženim listovima vinove loze koja se uzdiže iz ptičjih gnijezda smještenih u cvjetne gredice.
Njezino djevojačko prezime završilo je u debelim, nadutim trbusima slova B. Osjećajući nelagodu, ali i dužnost, Nella prijeđe prstom preko sve te vune čija joj je težina pritiskala dušu.
“Grandiozno sjedište tvojih predaka u Assendelftu, je li toplo i suho?” upita Marin.
“Zna biti vlažno”, reče Nella, saginjući se da pokuša nekako prilagoditi prevelike klompe. “Nasipi nisu uvijek učinkoviti. Ali nije grandiozno...”
“Naša obitelj možda nema pradavno rodoslovlje kao tvoja, ali što je to u usporedbi sa suhom, toplom, dobro građenom kućom”, prekine je Marin. Nije to pitanje.
“Zaista.”
Afkomst seyt niet. Podrijetlo ne znači ništa”, nastavi Marin pa ubode prstom u jastuk da naglasi riječ ništa. “Pastor Pellicorne rekao je to prošle nedjelje pa sam zapisala na zalisku naše Biblije. Ne budemo li pazili, vodostaj će porasti.” Kao da se stresla na samu tu pomisao. “Pisala je tvoja majka”, doda. “Ustrajala je na tome da će ona platiti tvoj put ovamo. Nismo to mogli dopustiti. Poslali smo našu drugu najbolju lađu. Nisi uvrijeđena što nismo poslali najbolju?”
“Ne. Ne.”
“Dobro. U ovoj kući i druga najbolja svejedno znači svjež nanos boje i kabinu obloženu bengalskom svilom. Najbolja je trenutačno kod Johannesa.”
Nella se zapita gdje joj je to muž na najboljoj lađi, kad se nije vratio na vrijeme da je dočeka. Pomisli na Peeba, samoga u kuhinji, blizu vatre, blizu posuda za kuhanje. “Imate samo dvoje slugu?” upita.
“Dovoljno nam je”, kaže Marin. “Trgovci smo, a ne dokoličari. Biblija nas uči da se čovjek ne bi trebao razmetati svojim bogatstvom.”
“Ne. Naravno.”
“Ako se uopće ima čime razmetati.” Marin zuri u nju. Nella skrene pogled. Svjetlo polako blijedi pa Marin počne paliti svijeće. Jeftine lojanice što šire miris mesa i dime se. Pomalo je iznenađena. Nadala se mirisnijim, voštanim svijećama. “Čini se da je Cornelia izvezla tvoje novo ime na svim stvarima”, kaže Marin preko ramena.
Doista, pomisli Nella, sjetivši se Cornelijina opakog odmjeravanja. Prsti su joj zacijelo izranjavani i bolni, pa koga li će kazniti za to?
“Kad se vraća Johannes? Zašto nije ovdje?” upita.
“Tvoja majka kaže da nestrpljivo čekaš kad ćeš započeti život udane žene u Amsterdamu”, kaže Marin. “Je li tako?”
“Da. Ali to ne mogu bez muža.”
Uslijedi tišina s natruhama leda, a Nella se zapita gdje je Marinin muž. Možda ga je sakrila u podrumu. Jedva uspije zatomiti očajnički nagon za smijehom; preusmjeri ga u smiješak i pogleda jedan od jastuka. “Prekrasno je”, kaže. “Niste trebali.”
“Sve je to Cornelijinih ruku djelo. Ja nisam dobra u takvim stvarima.”
“Sigurna sam da to nije istina.”
“Skinula sam svoje slike.” Marin pokaže na zid i ulje na platnu s prizorom nekoliko divljih ptica obješenih o kuku: gomila perja i pandži. Malo niže na zidu visi portret druge lovčeve lovine, obješena zeca. Pokraj toga mrtva priroda: oštrige na tanjuru s kineskim šarama, prevrnuta čaša s vinom i zdjela prezrela voća. Osjeti nešto nalik nelagodi pri pogledu na oštrige, na njihovu ogoljelu nutrinu. U rodnoj kući njezina je majka zidove prekrila pejzažima i prizorima iz Biblije. “Ove pripadaju mom bratu”, pripomene Marin, pokazujući na vazu prepunu cvijeća naslikanu odveć jakim bojama, i pola šipka blizu donjeg ruba okvira.
“Hvala.” Nella se zapita koliko će joj trebati da ih okrene licem prema zidu prije nego što legne na počinak.
“Sigurno ćeš radije večerati ovdje gore”, kaže Marin. “Putovala si satima.”
“Da, jesam. Bila bih zahvalna da mogu večerati u sobi.” Strese se pri pogledu na okrvavljene kljunove, staklaste oči, smežurano meso koje obećava gozbu. Odjednom je obuzme želja za slatkim. “Imate li marcipana?”
“Ne. Šećer… nije nešto što često jedemo. Od njega se ljudima razbole duše.”
“Moja majka obično bi ga razvaljala u razne oblike.” U smočnici je uvijek bilo marcipana – bila je je to jedina sklonost nekom užitku koju je gospođa Oortman dijelila sa svojim mužem. Sirene, brodovi i ogrlice od slatkih dragulja, ta bademasta tjestastost koja se topi u ustima. Više ne pripadam majci, pomisli ona. Jednoga ću dana ja valjati šećerne oblike za neke druge male, znojne ruke, uz glasove koji cvile za poslasticama.
“Reći ću Corneliji neka ti donese malo herenbrooda i goude”, kaže Marin, prenuvši je iz misli. “I čašu rajnskoga vina.”
“Hvala ti. Znaš li možda kad će se vratiti Johannes?”
Marin podigne vrh nosa u zrak. “Kakav je to miris?”
Nelli ruke nagonski polete prema ključnoj kosti. “Jesam li to ja?”
“Jesi li?”
“Majka mi je kupila parfem. Ulje ljiljana. Je li to taj miris koji osjećaš?”
Marin klimne. “Jest”, kaže. “Ljiljan.” Tiho se nakašlje. “Znaš li što kažu za ljiljane?”
“Ne. Što?”
“Rano procvatu, rano uvenu.”
Tim riječima Marin zatvori vrata.


Nema komentara:

Objavi komentar