utorak, 19. siječnja 2016.

Jessie Burton MINIJATURISTICA

Jessie Burton
MINIJATURISTICA
S engleskog prevela Mihaela Velina

U četiri ujutro sljedećega dana Nella još ne može zaspati. Ne uspijeva se opustiti u tom novom, blistavom, izvezenom okruženju, obavijena vonjem zadimljene lojanice. Slike su ostale izložene u svojim okvirima jer nije imala hrabrosti okrenuti ih prema zidu. Ležeći, pušta da joj se događaji koji su prethodili ovom trenutku vrtlože u umornoj glavi.
Kad je prije dvije godine umro, mještani Assendelfta govorili su da je Seigneur Oortman bio otac pivovara. Premda se gnušala pomisli da joj je tata bio pijani Prijap, pokazalo se to deprimirajuće točnim. Otac ih je ostavio s mnoštvom dugova – juha se prorijedila, meso bivalo sve koščatije, služinčad se osipala. Nije sagradio arku u borbi protiv nadiranja mora, kako se očekivalo od svih Nizozemaca. “Morat ćeš se udati za muškarca koji zna zadržati guildere u džepu”, rekla je njezina majka, uzevši joj nalivpero iz ruku.

“Ali nemam što ponuditi zauzvrat”, odgovorila je Nella.
Majka je zacoktala. “Ma pogledaj se! Što drugo imamo mi žene?”
Ta ju je izjava zaprepastila. Činjenica da ju je vlastita majka svela na takvo što donijela je novu razinu zdvajanja, i tako je žaljenje za ocem bilo zamijenjeno samosažaljenjem. Mlađi brat Carel i sestra Arabella smjeli su i dalje ići van i igrati se gusara ili kanibala.
Nella je dvije godine vježbala kako biti dama. Njezin je hod imao novostečenu gracioznost; premda se žalila da nema kamo ići, prvi put u životu poželjela je pobjeći iz svoga sela; nije se obazirala na golemo nebo, vidjela je samo seoski zatvor na koji se već taložila prašina. U netom zategnutom korzetu usavršavala je sviranje lutnje, prebirući urednim prstima po žicama, zabrinuta za majčine živce taman toliko da je to obeshrabri i da odustane od pobune protiv nje. U srpnju ove godine majčina su raspitivanja preko posljednjih preostalih suprugovih veza u gradu napokon urodila plodom.

Stiglo je pismo naslovljeno urednim, tečnim, samouvjerenim rukopisom. Majka joj nije dopustila da ga pročita, ali poslije tjedan dana Nella je saznala da bi trebala svirati za trgovca po imenu Johannes Brandt, koji je došao iz Amsterdama. Dok je sunce zalazilo iza smeđih nizina Assendelfta, taj je neznanac sjedio u njihovoj pomalo ruševnoj kući i slušao je kako svira.
Činilo joj se da ga glazba dira, a kad je završila, rekao je da je uživao. “Volim lutnju”, kazao je. “Divno glazbalo. Imam dvije, vise na zidu, ali već godinama nitko nije na njima svirao.” A kad ju je tridesetdevetogodišnji Johannes Brandt – pravi Metuzalem, prema Carelovim riječima – zamolio za njezinu ruku, Nella je odlučila i pristala. Koju je drugu mogućnost imala osim – kako kaže Marin – života supruge?

Nakon rujanskog obreda vjenčanja u Assendelftu, kad su njihova imena upisana u crkveni registar, slijedila je kratka večera u domu Oortmanovih, a zatim je Johannes otišao. Valja otpremiti pošiljku za Veneciju, rekao je, a nema tko nego on. Nella i njezina majka samo su klimnule. Johannesov je naheren osmijeh bio tako šarmantan, jednako kao i nagovještaj takve moći. Prvu bračnu noć Nella je prespavala kao i mnoge prijašnje, dijeleći krevet sa sestrom, okrenutom naopako, s nogama gdje je njoj bila glava. Ali bit će dobro, pomislila je, zamišljajući se kako se iz plamenova Assendelfta uzdiže kao nova žena – kao supruga i sve ono što će doći poslije…
Misli joj prekine zvuk pasa u hodniku. Začuje muški glas – Johannesov, sigurna je. Muž joj je ovdje, u Amsterdamu – malo kasno, ali ipak ovdje. Nella se pridigne i sjedne u svom bračnom krevetu, bunovno vježbajući u sebi. Tako mi je drago. Jesi li dobro putovao? Da? Baš sam sretna, o, baš sretna.

Ali ne usuđuje se sići. Živci su joj tako napeti da je to jače i od uzbuđenja što će ga napokon vidjeti. Čekajući, dok joj se strepnja širi utrobom, zapita se kako početi. Napokon ipak nazuje klompe, ogrne se šalom preko spavaćice i odšulja se niz hodnik.
Pasje pandže grebu po pločicama. U svome su krznu donijeli miris mora, a repovi udaraju po namještaju. Marin je prva došla do Johannesa i Nella čuje njihov razgovor.
“Nisam to rekao, Marin,” kaže on odrješito. Glas mu je dubok.
“Nema veze, brate, drago mi je da te vidim. Molila sam se da se sigurno vratiš.” Marin se pomakne iz sjene da ga bolje pogleda, a svjetlo njezine svijeće uvija se i pleše. Istegnuvši vrat preko ograde, Nella promatra nepoznat oblik Johannesova tijela u putnom plaštu i neočekivano krupne mesarske prste. “Izgledaš iscrpljeno”, nastavlja Marin.
“Znam, znam. A jesen u Londonu je…”
“Užasna. Znači ondje si bio. Dopusti.”
Slobodnom mu rukom pomogne skinuti plašt. “Ah, Johannese. Mršav si. Predugo si izbivao.”
“Nisam mršav.” Otkorača dalje. “Rezeki, Dhana,” zazove, a psi krenu za njim kao demoni za vješcem. Nella probavlja neobičan zvuk njihovih imena. Rezeki, Dhana. U Assendelftu, Carel je njihove pse nazvao Nosonja i Crnooki; nedomišljata imena, ali savršen odraz njihovih karaktera i izgleda.
“Brate,” kaže Marin. “Ona je ovdje.”
Johannes zastane, ali ne okrene se. Ramena mu se spuste, glava se pogne malo bliže prsima. “Ah,” kaže. “Tako.”
“Bilo bi bolje da si bio ovdje kad je došla.”
“Siguran sam da si se dobro snašla.”
Marin oklijeva, a između njezina blijeda lica i pogrbljenih bratovih leđa raste tišina. “Ne zaboravi”, kaže ona.
Johannes provuče prstima kroz kosu. “Kako bih mogao zaboraviti?” odgovori. “Kako bih mogao?”
Marin zausti dodati još nešto, ali umjesto toga samo obujmi tijelo rukama. “Tako je hladno”, reče.
“Onda idi u krevet. Moram raditi.”
Zatvori vrata za sobom, a Marin se zaogrne bratovim plaštom. Nella se jače nagne, gleda kako Marin uranja lice u nabore tkanine. Ograda zaškripi i Marin strelovito skine plašt pa zaškilji gore u mrak. Zatim otvori ormar u predvorju, a Nella se odšulja natrag u svoju sobu, čekajući.
Nekoliko minuta poslije, čuvši zvuk zatvaranja vrata Marinine sobe na kraju hodnika, Nella sklizne niz glavno stubište. Zastane kod ormara u predvorju, očekujući da plašt visi unutra, ali ne, leži zgužvan na podu. Sagne se da ga podigne i otkrije da ima vlažan miris umorna čovjeka i gradova koje je vidio. Objesivši ga o kukicu, priđe vratima iza kojih se izgubio njezin muž pa pokuca.
“Za Boga miloga”, kaže on. “Razgovarat ćemo ujutro.”
“Ja sam. Petronella. Nella.”
Nakon nekog trenutka vrata se otvore, a iza njih stoji Johannes, licem u sjeni. Ramena su mu vrlo široka; Nella se ne sjeća da joj je u polupraznoj crkvi u Assendelftu izgledao tako impozantno. “Esposa mía”, kaže on.
Ona ne zna što to znači. Kad je zakoračio natrag u svjetlo svijeće, primijeti da mu je lice osunčano i izborano. Šarenice njegovih očiju, sive poput Marininih, zamalo su prozirne. Muž joj nije kraljević iz bajke: kosa mu je masna pri korijenu, metalne je boje i bez sjaja. “Ovdje sam”, kaže ona.
“Jesi.” Pokaže rukom na njezinu spavaćicu. “Trebala bi spavati.”
“Došla sam te pozdraviti.”
On priđe bliže i poljubi joj ruku, a usne su mu mekše no što je zamišljala. “Razgovarat ćemo ujutro, Nella. Drago mi je da si sigurno stigla. Baš mi je drago.”
Pogled mu se nigdje ne zadrži predugo. Njegov joj se energični umor učini zagonetnim, a mošusna nota u zraku jakom i izazovnom. Zakoračivši natrag u žuto svjetlo prostorije koja izgleda kao njegova radna soba, Johannes zatvori vrata.
Ona pričeka još trenutak, gledajući gore uz glavno stubište u mrkli mrak. Marin sigurno već spava, pomisli. Samo ću nakratko baciti oko da vidim je li moja ptičica dobro.
Na prstima se odšulja niza stube do kuhinje. Krletka s papigom visi blizu otvorena štednjaka, žeravica mu blago osvjetljava rešetke. “Sve su sluškinje opasne”, rekla joj je majka, “ali one u gradu još su gore.” Nije objasnila zašto, ali ako ništa drugo, Peebo je živ, na svojoj prečki, našušurena perja, pocupkuje i cokće da pokaže da ju je vidio. Najradije bi ga odnijela gore, ali boji se i pomisliti što bi Marin mogla učiniti ako joj se usprotivi: bljesne joj slika kako Cornelia poslužuje večeru od dva malena batka okružena vjenčićem zelena perja. “Laku noć, Peebo,” šapne.
Kroz prozor spavaće sobe vidi kako se diže izmaglica s Herengrachta, a Mjesec je kao izblijedjela kovanica. Navukavši zastore i ogrnuvši se šalom, Nella sjedne u kut golema kreveta, još nepovjerljiva prema njemu. Njezin je muž imućan čovjek u Amsterdamu, gradski moćnik, gospodar mora i sveg njegova blaga. “Život je težak ako nisi supruga”, napomenula joj je majka. “Zašto?” upitala je. Nakon što je vidjela kako se majčino stalno nezadovoljstvo ocem pretvara u paniku kad je saznala za dugove koje je ostavio, upitala je zašto se gospođi Oortman tako žuri vlastitu kćer izložiti mogućnosti sličnoga rizika. Majka ju je pogledala kao da je sišla s uma, ali ipak je objasnila: “Zato što je Seigneur Brandt gradski pastir, a tvoj je otac bio obična ovca.”
Nella pogleda srebrni vrč za vodu, pisaći stol od sjajna mahagonija, turski sag, raskošne slike. Prekrasan sat s klatnom tiho mjeri vrijeme. Urešen je suncima i mjesecima, a kazaljke su filigranski izrezbarene. Nikad prije nije vidjela tako lijep sat. Sve izgleda novo i priča priču o bogatstvu jezikom koji ona nije naučila, ali koji će joj sad biti potreban, čini se. Podigne jastučiće što su pali na pod pa ih položi na prekrivač od zagasitocrvene svile.

Kad je s dvanaest godina prvi put prokrvarila, majka joj je rekla da je svrha te krvi “osigurati djecu”. Nije joj se činilo da je to preveliko osiguranje, jer često su nakon krikova žena u porođajnim mukama gledali kako nose male lijesove u crkvu.
Ljubav je bila mnogo nejasnija od mrlja na lanenim krpama. Nikad joj se nije činilo da je mjesečnica povezana s onim kako je zamišljala da ljubav može biti – nešto tjelesno, ali i mnogo više od toga. “Ovo je ljubav, Petronella,” rekla je gospođa Oortman, gledajući kako Arabella drži štene Crnookoga tako čvrsto da ga je zamalo zadavila. I zaista, kad su seoski svirači pjevali o ljubavi, pjevali su o boli zamaskiranoj u dar. Istinska je ljubav cvijet u utrobi, čije se latice otvaraju iznutra prema van. Nema toga što čovjek ne bi riskirao za ljubav – blažen, da nikad ne bude bez njezinih kapi očaja.
Gospođa Oortman uvijek se žalila da kilometrima uokolo nema ženika – mjesne je momke nazivala “žvakačima slame”. Budućnost njezine kćeri bila je u gradu i u Johannesu Brandtu.
“Ali, ljubav, majko. Hoću li ga voljeti?”
“Ona bi ljubav”, zavapila je gospođa Oortman teatralno prema zidovima s kojih se ljuštila boja. “Ona bi i jagode i šlag.”

Rečeno joj je da je ispravno da napusti Assendelft, a pri kraju je bijeg ionako bio jedino što je priželjkivala. Nije imala želje igrati se brodoloma s Carelom i Arabellom, ali sjećanje na to ne umanjuje val razočaranja koji nadire prema njoj, dok sjedi na svome praznom bračnom krevetu, kao bolničarka uz pacijenta. Kakva smisla ima to što je ovdje, kad je muž ne želi ni pošteno pozdraviti? Uspne se na prazan madrac, ukopa se među jastuke, planova pokvarenih Cornelijinim prijekornim pogledom, prizvukom u Marininu glasu, Johannesovom ravnodušnošću. Ja sam djevojka, pomisli, koja nije pojela ni jednu jedinu jagodu, a kamoli šlag.
Premda je gluho doba noći, kuća se još doima budnom. Čuje zvuk otvaranja i zatvaranja ulaznih vrata, a zatim još jednih negdje iznad nje. Šapat, tihi koraci niz hodnik, a zatim sve utone u duboku tišinu.

Osluškuje, usamljena, dok tračak mjesečine svjetluca preko naslikanog zeca i trulog šipka. Varljiva je to tišina, kao da i sama kuća diše. Ali ne usuđuje se opet napustiti krevet, ne te prve noći. Sjećanja na ljetošnje sviranje ljutnje isparila su, sad u glavi čuje samo kreštav seljankin glas koji viče: idiote, idiote.


Nema komentara:

Objavi komentar