utorak, 23. veljače 2016.

Iyanla Vanzant: MIR IZ KRHOTINA

Često je teško odrediti točan trenutak u kojem vam se život raspadne. U većini slučajeva ne radi se o jednokratnom događaju. Ako ih upitate, većina ljudi koji su doživjeli iskustvo gubitka svega što vole ili u što vjeruju vjerojatno će reći da do kraha života koji su poznavali nije došlo zbog jednog telefonskog poziva ili jednog pisma, jednog ot­krivenja ili jedne spoznaje. Ja sada znam da se moj život raspadao dio po dio. Dio po dio; jedno po jedno iskustvo, situacija, okolnost, sve dok se nisam zatekla usred gomile prekršenih obećanja, prekinutih odnosa i razorenih snova. Mislila sam da se više nikad neću naći na tom mjestu, nakon što sam se izvukla iz njega i prvi i drugi put.

Teško je i gledati, a kamoli izdržati život koji se raspada. Još je razornije to što kad vam se život počne urušavati dan za danom, dio po dio, vi ne možete učiniti apsolutno ništa da to spriječite. Vidite što se događa. Znate što se događa. I želite da se događa bilo što izuzev toga što se događa. Naravno, svi mi negdje duboko u sebi znamo da se životi ne grade zato da bi se raspali. Životi to jednostavno ne bi trebali činiti. Živote nam daje Bog i Bog želi da ti životi rastu, cvjetaju i bujaju. Stvarnost je, međutim, takva da životi propadaju.

Sada razumijem da se životi raspadaju onda kada ih treba po­novno sagraditi. Životi se raspadaju onda kada treba ponovno po­staviti temelje na kojima su bili sagrađeni. Životi se ne raspadaju zato što nas Bog kažnjava zbog nečega što jesmo ili nismo učinili. Životi se raspadaju zato što se trebaju raspasti. Trebaju, zbog toga što nisu bili ispravno sagrađeni. Do te sam spoznaje došla jednog dana, nakon mnogo dana, tjedana, mjeseci i godina nastojanja da popravim pukotine u svojim temeljima. Jednog dana, dok sam sjedila i bespomoćno promatrala krhotine svoje duše, srca i života, spoznala sam da je život koji se raspao ispit vjere najvišeg reda.

U trenutku tog ispita pomislila sam da imam samo nekoliko mogućnosti. Mogla sam progutati šaku tableta koje sam držala u lijevoj ruci i mogla sam podići pištolj koji mi je bio u desnoj ruci na sljepoočnicu pa povući otponac. Samo sam htjela da prestane bol od tog raspada. Imala sam još jednu mogućnost, ali činilo mi se da je to zadnje što bih mogla učiniti. Ta mogućnost bila je da si dadem dopuštenje da osjetim bol, strah i pustoš svega s čime sam bila suočena, u nadi da će se dogoditi neko čudo.

Očito, nisam progutala tablete ni povukla otponac. A negdje usred svojih mentalnih i emocionalnih krhotina znala sam da bi svaki trud da ublažim svoj jad bio uzaludan. Taj trenutak beznađa doveo me do trenutka predaje. Uronila sam licem u jastuk i plakala satima. Bio je to iskreni čin ljudskog predavanja, trenutak u kojem sam bila voljna vjerovati sebi i svom Stvoritelju, u kojem sam došla najbliže što sam mogla do toga da uzdignem oči svoje k brdima, odakle sam se nadala da će mi doći pomoć. Pomoć mi je došla i trebalo joj je samo pet i pol godina da dopre do mene.

Nema komentara:

Objavi komentar