petak, 5. veljače 2016.

Umberto Eco: Ime ruže











Umberto Eco
Ime ruže
Prevela Lia Paić
                                               

Naslov i smisao

Otkako sam napisao Ime ruže, stižu mi mnoga pisma čitatelja koji me pitaju što znači završni heksametar na latinskome i zašto je taj heksametar dao povoda naslovu. Odgovaram da je riječ o stihu iz De contemptu mundi Bernarda de Morlaya, benediktinca iz XII. stoljeća, koji varira na temu ubi sunt (iz koje kasnije potječe Villonov mais où sont les neiges dantan), osim što Bernardo nekom toposu (nekadašnjim velikanima, slavnim gradovima, lijepim princezama, sve nestaje u ništavilu) dodaje ideju kako nam od svih tih nestalih stvari ostaju samo imena. Sjećam se da je Abélard koristio primjer izreke nulla rosa est kako bi pokazao da jezik može govoriti i o nestalim i o nepostojećim stvarima. Nakon svega ostavljam čitatelju da izvuče svoje zaključke.
Pripovjedač ne smije tumačiti vlastita djela, inače ne bi napisao roman koji je stroj za stvaranje tumačenja. Ali jedna od glavnih prepreka ostvarenju ove vrle nakane jest upravo činjenica da roman mora imati naslov.
Nažalost, već je naslov ključ tumačenja. Ne možeš se oteti sugestijama koje izazivaju Crveno i crno ili Rat i mir. Naslovi koje čitatelji najviše cijene oni su koji sve svode na ime eponimnih junaka, poput Davida Copperfielda ili Robinsona Crusoea, ali čak i pozivanje na eponim može predstavljati neprilično upletanje autora. Otac Goriot usredotočuje pozornost čitatelja na lik starog oca, dok je roman i epopeja o Rastignacu, ili o Vautrinu alias Collinu. Možda bi trebalo biti pošteno nepošten poput Dumasa jer je jasno da su Tri mušketira zapravo priča o četvrtom. Ali to je rijedak luksuz i možda si ga autor može dopustiti samo pogreškom.

Moj je roman imao drugi radni naslov, koji je glasio Opatija zločina. Odbacio sam ga jer usredotočuje pozornost čitatelja na samu policijsku radnju i može nedopušteno navesti nesretne kupce, u potrazi za posve akcijskim pričama, da se bace na knjigu koja će ih razočarati. Moj je san bio nasloviti roman Adson iz Melka. Vrlo neutralan naslov jer je Adson uvijek bio samo glas koji pripovijeda. Ali kod nas izdavači ne vole osobna imena, pa su čak i Fermo e Lucia bili reciklirani u drugi oblik, a osim toga, postoji malo primjera poput Lemmonio Boreo, Rubé ili Metello Vrlo malo, u usporedbi s legijama rođakinja Bette, Barryja Lyndona, Armancea i Tomova Jonesa, kojima su napučene druge književnosti.

Ideja za naslov Ime ruže pala mi je na pamet gotovo slučajno i sviđala mi se jer je ruža simbolična slika, toliko puna značenja da gotovo više i nema značenja: mistična ruža, i ruža je proživjela ono što proživljavaju ruže, rat dviju ruža, ruža je ruža je ruža je ruža, rozenkranci, hvala na prekrasnim ružama, svježa najmirisnija ruža. Čitatelj nije iz toga izlazio usmjeren, nije mogao izabrati jedno tumačenje; pa čak i da je uhvatio moguće nominalističko čitanje završnog stiha, do njega bi došao na kraju, kad je već napravio tko zna kakve druge izbore. Naslov mora pobrkati ideje, a ne dovesti ih u red.

Autora nekog romana ništa ne može više obradovati od otkrivanja tumačenja na koja on nije mislio, a koja mu sugeriraju čitatelji. Kad sam pisao teorijska djela, moj je stav prema recenzentima bio sudačkog tipa: jesu li shvatili ono što sam htio reći ili nisu? S romanom je posve drugačije. Ne kažem da autor ne može otkriti tumačenje koje mu se čini nepravilnim, ali u svakom slučaju trebao bi šutjeti, drugi će razmišljati o tome hoće li ga osporavati, s tekstom u ruci. Osim toga, većina tumačenja otkriva posljedice na smisao na kakve autor nije pomislilo. Ali što to znači da nije pomislio?
Francuska znanstvenica Mireille Calle Gruber otkrila je oštroumne paragrame, igre riječima, koje udružuju riječ semplici, dakle priprosti (u smislu siromaha) sa semplici, u smislu ljekovitog bilja, a zatim nalazi da govorim o lošoj travi, korovu hereze. Mogao bih odgovoriti da se termin semplici u oba slučaja upotrebljava u literaturi tog vremena, pa tako i izraz korov. S druge strane, dobro sam poznavao Greimasov primjer o dvostrukoj izotopiji koja nastaje kada se travara definira kao prijatelja priprostih. Jesam li ili nisam znao da se igram paragramima? Sada ne vrijedi o tome govoriti, tekst je tu i stvara vlastite posljedice na smisao.

Čitajući recenzije romana, osjećao sam trnce zadovoljstva kad bih naišao na kritičara (a prvi su bili Ginevra Bompiani i Lars Gustaffson) koji navodi duhovit odgovor koji Vilim izgovara na kraju inkvizicijskog procesa (stranica 388. talijanskog izdanja). “Što vas najviše užasava kod čistoće? pita Adson. A Vilim odgovara: “Žurba. Jako sam volio i još uvijek volim ta dva retka. Ali zatim me jedan čitatelj upozorio kako na sljedećoj stranici Bernardo Gui, prijeteći opskrbniku mučenjem, kaže: Pravdu ne pokreće žurba, kao što su vjerovali pseudoapostoli, a Božja pravda raspolaže stoljećima. I čitatelj me opravdano pita kakav sam odnos želio uspostaviti između žurbe koje se boji Vilim i izostanka žurbe koji je veličao Bernardo. U tom sam trenutku shvatio da se dogodilo nešto zabrinjavajuće. Razmjene duhovitih odgovora između Adsona i Vilima u rukopisu nije bilo. Taj sam kratki dijalog dodao radeći korekturu: radi sklada, trebao sam umetnuti još jedan naglasak prije no što Bernardu opet dam riječ. I naravno, dok sam se bavio time da Vilim zamrzi žurbu (i to s velikim uvjerenjem, zbog toga mi se njegov odgovor kasnije toliko sviđao), sasvim sam zaboravio da malo kasnije Bernardo govori o žurbi. Pročitate li ponovo Bernardovu rečenicu bez Vilimove, ona nije ništa drugo doli način izražavanja, to je ono što očekujemo čuti od suca, to je fraza izrečena poput pravda je jednaka za sve. Jao, suprotstavljena žurbi koju spominje Vilim, žurba koju spominje Bernardo opravdano stvara posljedicu za smisao, a čitatelj se ima pravo upitati govore li oni istu stvar, ili mržnja prema žurbi koju je izrazio Vilim nije osjetno različita od mržnje koju je izrazio Bernardo. Tekst je tu i stvara vlastite učinke. Htio ja to ili ne, sad pred sobom imam pitanje, dvosmislenu provokaciju pa sam i sâm u neprilici kako tumačiti tu suprotnost, no ipak shvaćam da tu nastaje neki smisao (možda mnogi).

Autor bi trebao umrijeti nakon što napiše djelo. Kako ne bi ometao put teksta.


Nema komentara:

Objavi komentar