ponedjeljak, 6. lipnja 2016.

Victoria Hislop PRASKOZORJE

Victoria Hislop PRASKOZORJE

PRVO POGLAVLJE

Famagusta, 15. kolovoza 1972.

Famagusta je bila zlatna. Plaža, osunčana tijela i životi onih koji su tamo obitavali bili su pozlaćeni toplinom i sretnim okolnostima.
            Sitan, blijedi pijesak i tirkizno more stvorili su savršen zaljev na Mediteranu, a tragači za užitcima pristizali su iz cijeloga svijeta da upiju njegovu toplinu i uživaju u senzualnome zadovoljstvu pitomoga mora koje se nježno mreškalo oko njih. Tu se nalazio djelić raja.
            Stari utvrđeni grad sa svojim debelim, srednjovjekovnim zidinama prostirao se na sjevernoj strani odmarališta na plaži, pa su ga posjećivali izletnici s vodičima da saznaju o njegovu podrijetlu i dive se nadsvođenim stropovima, minucioznim rezbarijama i potpornjima veličanstvene građevine koja je nekoć bila katedrala svetoga Nikole, ali koja je sada džamija. Uočili su ostatke povijesti iz četrnaestoga stoljeća, čuli priče o križarima, bogatim lousignanskim kraljevima i dolasku Osmanlija. Sve su te informacije, iz usta dobronamjernoga vodiča na vrućini podnevnoga sunca, ubrzo zaboravili kad su se vratili u hotel, uronili u bazen i osjetili kako voda ispire znoj i prašinu povijesti.
            Ljudi su više cijenili arhitekturu dvadesetoga stoljeća i nakon svoga izleta u povijest rado su se vraćali svojoj suvremenoj udobnosti ravnih zidova i karakteristično visokim prozorima s kojih se širio veličanstven pogled.
            Prorezi za odapinjanje strijela u zidovima staroga grada bili su dovoljni da omoguće pogled na neprijatelja, ali gotovo da nisu propuštali svjetlost te, iako je nacrt srednjovjekovnoga uporišta trebao napadače zadržati vani, novi je grad želio ljude uvesti unutra. Njegova se arhitektura otvarala prema van i prema blistavome plavetnilu neba i mora, a ne prema unutra. Sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća Famagusta je zračila svjetlom i dobrodošlicom posjetiteljima. Prizor napadača kojega treba odbiti djelovao je poput nečega iz drugoga vremena.
            Bilo je to jedno od najboljih svjetskih odmarališta, izgrađeno da pruži užitak, a u njegovoj je koncepciji bilo malo toga što tvorac odmarališta nije namijenio komforu. Visoke zgrade koje su obgrlile obalu većinom su ugošćivale hotele ispod kojih su se nalazili otmjeni kafići i skupe trgovine. Bili su suvremeni, profinjeni i podsjećali na Monaco i Cannes, postojali su za odmor i uživanje, za novo međunarodno mondeno društvo spremno da ga zavede otočni šarm. Danju su turisti bili i više nego zadovoljni morem i pijeskom. Kad sunce zađe, bilo je na stotine mjesta na kojima se moglo jesti, piti i zabavljati se.
            Osim što je bila privlačna turistima, Famagusta je bila i najdublja i najvažnija ciparska luka. Ljudi na dalekim odredištima mogli su uživati u okusu toga otoka zahvaljujući kašetama s citrusima koje su svake godine odvožene brodovima.
            Većina je dana od svibnja do rujna bila ista, s nekolicinom dramatičnih temperaturnih skokova kad se sunce doimalo gotovo divljačkim. Nebo je bilo bez oblačka, dani dugi, vrućina suha, a more je rashlađivalo, iako je uvijek bilo mirno. Na dugim potezima blijedoga pijeska potamnjeli su turisti ležali na ležaljkama pijuckajući ledena pića ispod živopisnih suncobrana, a aktivniji su se obijesno igrali u plićacima ili se pravili važni skijajući se na vodi, stručno vozeći slalom preko svojih vlastitih brazda.
            Famagusta je cvala. Njezini stanovnici, radnici i posjetitelji jednako su uživali u gotovo nemjerljivomu zadovoljstvu.
            Redovi najsuvremenijih hotela protezali su se obalom, većinom visoki dvanaest i više katova. Na južnome kraju plaže nalazio se novi hotel. Sa svojih je petnaest katova bio viši od svih ostalih hotela, dvostruko širi i toliko nov, da još nije imao ni ime.
 S obale se činio minimalističkim koliko i ostali te se uklapao u blijedu ogrlicu hotela koji su obrubljivali krivinu zaljeva. No prilaz s ceste bio je veleban, s upečatljivim kapijama i visokim ogradama.
            Toga vrućeg ljetnog dana hotel je bio pun ljudi. Nisu bili odjeveni u ležernu prazničnu odjeću, već u kombinezone i radničke hlače od gruboga indijskog pamuka. Bili su to radnici, tehničari i obrtnici koji su stavljali završni štih na pažljivo oblikovan nacrt. Iako je izgledalo da se vanjština hotela uklapa u standardnu shemu, njegova se unutrašnjost jako razlikovala od unutrašnjosti njegovih suparnika.
            „Velebnost“ hotela odražavala se koliko u razmjerima, toliko i u ambiciji kojoj su težili vlasnici; prijamni su prostor smatrali jednim od najvažnijih u hotelu. Za goste je to trebala biti ljubav na prvi pogled i, ako na njih ne ostavi neposredan učinak, svrha je promašena. Nije bilo druge prilike.
            Prvo čime je hotel trebao zadiviti bila je njegova veličina. Muškarca će podsjetiti na nogometno igralište. Žena će pomisliti na prelijepo jezero. Oboje će primijetiti nevjerojatan sjaj blijedoga mramornog poda i steći dojam da će hodanje po njemu nalikovati na hodanje po vodi.
            Osoba s tom vizijom bila je Savvas Papacosta. Imao je trideset i tri godine, iako je izgledao stariji s nekoliko sijedih u svojoj inače tamnoj valovitoj kosi. Bio je svježe obrijan, nabit, a danas, baš kao i svakoga dana, na sebi je imao svjetlosivo odijelo (najbolji dostupan rashladni sustav održavao je ugodnu temperaturu) i košulju boje vrhnja.
            Svi koji su radili u prijamnome prostoru bili su muškarci, s jednom iznimkom. Usamljena tamnokosa žena, besprijekorno odjevena u jednostavnu prljavobijelu haljinu, bila je Papacostina supruga. Danas je bila ovdje kako bi nadgledala vješanje draperija u predvorju i plesnoj dvorani, ali prethodnih je mjeseci nadgledala odabir tkanina, jastučića, prekrivača, zastora i sagova za pet stotina spavaćih soba. Aphroditi je voljela tu ulogu i bila je za nju vrlo nadarena. Postupak stvaranja sheme za svaku sobu (služeći se lagano različitim stilom za pojedini kat) bio je sličan odabiranju odjeće i pronalaženju prigodnih modnih dodataka.
Ukus Aphroditi Papacosta uljepšat će dovršeni hotel, ali bez nje taj hotel nikada ne bi ni bio izgrađen. Novac je uložio njezin otac, Trifonas Markides, koji je posjedovao brojne stambene zgrade u Famagusti, kao i otpravničku tvrtku koja je brodovima iz luke prevozila goleme količine voća i drugih izvoznih dobara.
            Savvasa Papacostu upoznao je na sastanku mjesne trgovačke udruge. Markides je prepoznao njegovu glad koja ga je podsjetila na sebe u mlađim danima. Trebalo mu je neko vrijeme da uvjeri svoju suprugu kako je pred muškarcem, koji vodi mali hotel na ne tako otmjenome dijelu plaže, obećavajuća budućnost.
            „Njoj je sada dvadeset i jedna“, rekao je. „Moramo početi razmišljati o njezinu vjenčanju.“
            Artemis je smatrala da je Savvas na društvenoj ljestvici ispod njezine prelijepe i dobro obrazovane kćeri, pa čak i da je pomalo „sirov“. Nije se radilo samo o činjenici da su njegovi roditelji obrađivali zemlju, već i o tome da je te zemlje bilo vrlo malo. No, Trifonas je na svoga potencijalnog zeta gledao kao na financijsko ulaganje. Nekoliko su puta raspravljali o njegovu planu da izgradi svoj drugi po redu hotel.
            „Agapi mou, njegove su ambicije goleme“, uvjerio je Trifonas svoju suprugu Artemis. „Jedino je to važno. Vidim da će daleko dogurati. U njegovim je očima vatra. S njim mogu razgovarati o poslu. Kao muškarac s muškarcem.“
            Kad je Trifones Markides prvi put pozvao Savvasa Papacostu na večeru u Nikoziju, Aphroditi je znala čemu se nada njezin otac. To nije bila coup de foudre, ali nije izlazila s mnogo mladića i zapravo nije ni znala što bi trebala osjećati. Ono što nitko od njih nije izgovorio, iako je Savvas mogao to primijetiti da je dobro proučio fotografiju koja je zauzimala počasno mjesto na zidu, bila je Savvasova sličnost s Markidesovim pokojnim sinom, dječakom koji je bio Aphroditin jedini brat. Savvas je bio mišićav, baš kao što je to bio i Dimitris, valovite kose i širokih usta. Čak bi bili i jednako stari da je Dimitris poživio.


Nema komentara:

Objavi komentar