James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI


James Dashner LABIRINT 3: LIJEK SMRTI


Thomasa je polako izluđivao smrad.
Ne to što je bio sam više od tri tjedna, ne bijeli zidovi, strop i pod, ne to što nije bilo prozora ni što se svjetla nikada nisu gasila – ništa od svega toga. Uzeli su mu sat, davali su mu jedan te isti obrok triput na dan – komad šunke, pire od krumpira, sirove mrkve, krišku kruha, vodu – nikad mu se nisu obraćali i nikad nisu puštali nikog drugog u sobu. Bez knjiga, bez filmova, bez igrica.
Potpuna izolacija; sad je to već više od tri tjedna premda je počeo sumnjati u svoje praćenje vremena koje je temeljio na čistom instinktu. Nastojao je pogađati kada pada noć, trudio se spavati samo u vrijeme kada mu se to činilo normalnim. Pritom se oslanjao na obroke iako mu se činilo da mu ih ne donose redovito, kao da su ga željeli dezorijentirati.
Sam, u obloženoj sobi bez ikakve boje – s jedinom iznimkom malog, gotovo skrivenog zahoda od nehrđajućeg čelika u kutu i jednog starog drvenog stola s kojim nije znao što bi. Sam u nepodnošljivoj tišini, uz neograničeno vrijeme za razmišljanje o bolesti koja se ukorijenila u njemu: Baklji, tom tihom, jezivom virusu koji je polako nagrizao sve što je čovjeka činilo čovjekom.
Ništa od svega toga nije ga izluđivalo.
No smrdio je i zbog nekog mu je razloga to kidalo živce, prodiralo u čvrstoću njegova duševnog zdravlja. Nisu mu dopuštali ni tuširanje ni kupanje, otkako je stigao nisu mu dali novu odjeću, kao ni bilo što čime bi si mogao očistiti tijelo. Pomogla bi mu i obična krpa; umočio bi je u vodu koju su mu davali za piće i oprao bi barem lice. No nije imao ništa, tek prljavu odjeću koju je imao na sebi kad su ga tu zaključali. Nije imao ni posteljinu – spavao je sav šćućuren, gurajući stražnjicu u kut sobe, prekriženih ruku, nastojeći zagrliti samog sebe da bi mu bilo toplije, no često drhtureći.
Nije znao zašto ga je najviše plašio smrad vlastita tijela. Možda je već i to bio znak da je puknuo, no zbog nekog razloga njegova ga je sve lošija higijena opterećivala i bila uzrok užasnih misli: da gnjili, da se raspada, da je iznutra jednako truo kao što se osjeća izvana.
To ga je brinulo, ma koliko to bilo iracionalno. Imao je dovoljno hrane i vode taman toliko da utaži žeđ; dovoljno se odmarao i vježbao u toj maloj sobi što je bolje mogao te je često satima trčao na mjestu. Logički je znao da prljavština nema nikakve veze sa snagom srca ni s funkcioniranjem pluća, ali ipak mu se sve više činio da je njegov neprestani smrad vjesnik nadolazeće smrti, koja samo što ga nije cijelog odjednom progutala.
Zahvaljujući tim mračnim mislima polako se počeo pitati nije li Teresa ipak lagala kad su posljednji put razgovarali, kad mu je rekla da je za njega prekasno i naglasila da je brzo podlegao Baklji, poludio i postao nasilan, da je izgubio mentalno zdravlje već prije nego što je došao na ovo užasno mjesto. Čak ga je i Brenda upozorila da će sad postati gadno. Možda su obje bile u pravu.
Osim svega toga bio je i zabrinut za svoje prijatelje. Što je bilo s njima? Gdje su? Što je Baklja učinila njihovim umovima? Nakon svega što su morali proći, hoće li to ovako završiti?
U Thomasa se uvukao bijes poput drhtava štakora koji traži malo topline, mrvicu hrane. Svakoga dana obuzimala bi ga sve veća ljutnja, toliko intenzivna da bi se katkada počeo nekontrolirano tresti prije nego što bi zauzdao i potisnuo taj gnjev. Nije ga se htio u potpunosti riješiti, samo ga je htio čuvati i pustiti da raste; čekati pravo vrijeme, pravo mjesto da ga ispusti iz sebe. ZLOPAK je prisvojio njegov život i život njegovih prijatelja, iskorištavajući ih već za neke svrhe koje je smatrao potrebnima, bez obzira na posljedice.
I zbog toga će platiti. Thomas se to zaklinjao samome sebi tisuću puta na dan.
Sve mu je to prolazilo kroz glavu dok je leđima oslonjen o zid sjedio nasuprot vratima i ružnom drvenom stolu ispred njih u, kako je naslućivao, kasno jutro dvadeset drugog dana svog zatočeništva u bijeloj sobi. Uvijek je to činio nakon doručkovanja i vježbanja. I dalje se nadao da će se ta vrata otvoriti – doista otvoriti, potpuno – i to čitava vrata, a ne samo mali utor na njihovu dnu kroz koji su mu gurali obroke.
Već je bezbroj puta pokušao sam otvoriti ta vrata, no ladice stola uvijek su bile prazne; u njima nije bilo ničega osim mirisa plijesni i cedra. Pregledavao ih je svakoga jutra, za slučaj da se u njima nekom čarolijom nešto pojavilo dok je on spavao. Takve su se stvari katkad događale kad ste imali posla sa ZLOPAK-om.
I tako je sjedio i zurio u vrata – čekao je. Bijeli zidovi i tišina, smrad njegova tijela; prepušten razmišljanju o svojim prijateljima – Minhu, Newtu, Tavi i još nekolicini Poljanaša koji su i dalje bili živi, o Brendi i Jorgeu, koji su nestali s vidika nakon što ih je sve spasio golemi Brijeg, o Harriet i Sonyi te drugim djevojkama iz grupe B, o Arisu, o Brendi i upozorenju koje mu je uputila nakon što se prvi put probudio u toj bijeloj sobi. Kako mu se to ona obratila u mislima? Je li bila na njegovoj strani ili nije?
No uglavnom je razmišljao o Teresi. Nije si ju mogao izbiti iz glave iako ju je iz trenutka u trenutak sve više mrzio. Zadnje što mu je rekla bilo je ZLOPAK je dobar i, bila ona u pravu ili ne, Thomasu je počela predstavljati sve užasne stvari koje su se dogodile. Svaki put kad bi pomislio na nju, u njemu bi proključao bijes.
Možda je sav taj bijes bio posljednja nit koja ga je vezala uz mentalno zdravlje dok je tako čekao.
Jeo je, spavao, žudio za osvetom. Radio je to još tri dana – sam.
Dvadeset šestog dana vrata su se otvorila.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD