srijeda, 10. svibnja 2017.

Dolores Redondo: NASLJEĐE U KOSTIMA

Dolores Redondo
Nasljeđe u kostima
Sa španjolskog prevela Danica Papić Koren

Itxusuria
Grob je pronašao ravnajući se po puteljku koji je ispisala voda cureći s nadstrešnice kuće. Kleknuo je i izvukao iz odjeće vrtnu lopaticu i pijuk te s pomoću njih odignuo kompaktnu površinu tamne zemlje koja se odvajala u vlažnim i spužvastim grumenima šireći jak miris po drvu i mahovini.
Pažljivo je odvajao slojeve od nekoliko centimetara sve dok se nisu pojavili pocrnjeli komadići istrunule tkanine pomiješani sa zemljom.
Kopao je rukama odvajajući krpu u kojoj se još dala naslutiti dekica za dječji krevetić koja se raspala kad ju je dodirnuo i otkrio navošteno platno u koje je bilo zamotano tijelo. Jedva su se vidjeli ostaci užeta kojim je bilo zavezano, a na platnu je ostao jasan i dubok trag na mjestima na kojima ga je opasavalo. Odstranio je ostatke užeta koji su mu se među prstima pretvorili u kašu i prešao rukom preko površine platna tražeći mu rub i, iako ga nije vidio, osjetio ga je po više slojeva tkanine. Zaronio je prstima u zavežljaj i poderao mrtvačku ponjavu koja se rastvorila kao da ju je zahvatio nožem.
Beba je ležala zakopana potrbuške, kao da spava ušuškana pod zemljom. Kosti su joj, kao i platno, djelovale dobro sačuvane, iako obojene tamnom baztanskom zemljom. Pružio je dlan koji je gotovo prekrio cijelo tjelešce, pritisnuo grudni koš prema tlu i bez otpora istrgnuo cijelu desnu ruku koja je, dok se odvajala, slomila malenu ključnu kost uz lagani kvrcaj, kao uzdah koji se iz rake tuži da je pokraden. Odjednom se uplašio, ustuknuo, ustao, stavio kosti među odjeću i uputio posljednji pogled prema grobu, a onda nogama nagurao zemlju u njegovu unutrašnjost.


1.
Na sudu se nije dalo disati. Vlaga od kiše uvukla se u kapute i sada je počela isparavati, pomiješana s dahom više stotina ljudi koji su se gužvali u hodniku pred raznim dvoranama. Amaia je raskopčala jaknu dok je pozdravljala poručnika Paduu koji joj se, nakon što je kratko porazgovarao sa ženom koja je bila s njim i uputio je da uđe u dvoranu, približio izbjegavajući pritom ljude koji su čekali.
– Viša inspektorice, drago mi je što vas vidim. Kako se osjećate? Nisam bio siguran hoćete li moći danas biti ovdje – rekao je pokazujući prema njezinu nabubrenom trbuhu.
Stavila je ruku na trbuh koji je svjedočio o zadnjoj fazi trudnoće.
– Dobro, izgleda da će zasad izdržati. Jeste li vidjeli Johaninu majku?
– Jesam, prilično je nervozna. Čeka unutra zajedno s obitelji, upravo su me nazvali odozdo da mi kažu da su stigla kola koja voze Jasona Medinu – rekao je na putu prema dizalu.
Amaia je ušla u dvoranu i sjela na jednu od stražnjih klupa; i s tog se mjesta vidjela majka Johane Márquez, u crnini i puno mršavija nego na pokopu svoje kćeri. Kao da je naslutila njezinu nazočnost, žena se okrenula i pozdravila je kratkim kimanjem. Amaia se bezuspješno pokušala nasmiješiti dok je promatrala gotovo prozirno lice te žene mučene činjenicom da nije mogla zaštititi svoju kćer od monstruma kojeg je sama dovela u kuću. Sudski je službenik započeo naglas čitati imena pozvanih stranaka. Nije joj promaknuo grč koji se ocrtao na licu žene kada je čula ime svojega muža.
– Jasón Medina – ponovio je službenik. – Jasón Medina.
Jedan je policajac utrčao u dvoranu, približio se službeniku i nešto mu šapnuo na uho. Onda se nagnuo kako bi porazgovarao sa sucem. On ga je saslušao, kimnuo, pozvao državnog tužitelja i obranu, kratko s njima popričao pa ustao.
– Suđenje se prekida, bit ćete ponovo pozvani ako bude nastavljeno – rekao je i napustio dvoranu bez daljnjih objašnjenja.
Johanina je majka počela vikati okrećući se prema Amaii i zahtijevajući odgovore.
– Ne! – vrisnula je. – Zašto?
Žene oko nje grlile su je bezuspješno pokušavajući obuzdati njezin očaj.
Jedan od policajaca prišao je Amaii.
– Viša inspektorice Salazar, poručnik Padua vas moli da siđete do zatvorskih ćelija.
Kad je izašla iz dizala, ugledala je grupu policajaca koji su se skupili kraj vrata WC-a. Čuvar koji ju je pratio pokazao joj je da uđe. Jedan policajac i zatvorski činovnik bili su naslonjeni na zid, blijedih lica. Padua je gledao prema unutrašnjosti jedne kabine stojeći uz rub lokve krvi koja je tekla ispod pregrada koje su odvajale zahode, još se ne grušajući. Kada je vidio da inspektorica ulazi, pomaknuo se u stranu.
– Rekao je čuvaru da mora na zahod. Vidite da je u lisičinama, a ipak si je uspio prerezati vrat. Sve je išlo jako brzo, policajac se nije ni maknuo odavde, čuo ga je kako kašlje i ušao, ništa nije mogao učiniti.
Amaia je zakoračila prema naprijed kako bi promotrila cijeli prizor. Jasón Medina izgledao je kao da sjedi na školjci zabačene glave. Taman i dubok rez presijecao mu je vrat. Krv mu je natopila košulju na grudima kao da nosi prsluk koji mu je kliznuo među noge i usput sve obojio. Iz tijela mu je još izbijala toplina, a zadah nedavne smrti zagadio je zrak.
– Čime je to učinio? – upitala je Amaia. Nije vidjela nikakav predmet.
– Skalpelom. Pao mu je iz ruku kad je izgubio snagu i završio u susjednom zahodu – rekao je Padua gurajući vrata sljedeće kabine.
– Kako je to ovdje mogao imati? To je od metala, vrata koja detektiraju metal morala su ga osjetiti.
– Nije ga unio on, viša inspektorice. Pogledajte – pokazao je – primijetit ćete da držak skalpela ima na sebi zalijepljen komadić izolacijske vrpce. Netko se dobrano pomučio da ovdje ostavi skalpel, vjerojatno iza vodokotlića, a on ga je samo morao odlijepiti i izvaditi iz skrovišta.
Amaia je uzdahnula.
– I to nije sve – rekao je Padua ozlojeđeno. – Ovo je virilo iz džepa Medinine jakne – podigao je rukom u rukavici bijelu omotnicu.
– Oproštajno pismo?! – upita Amaia.
– Ne baš – reče Padua pružajući joj par rukavica i papir. – I upućeno je vama.
– Meni? – začudila se Amaia.
Navukla je rukavice i uzela omotnicu.
– Mogu li?
– Samo dajte.
Preklop omotnice bio je zalijepljen slabim ljepilom koje je popustilo bez trganja. Unutra se nalazio bijeli kartončić na čijoj je sredini bila napisana jedna jedina riječ.
Tarttalo.
Amaia je osjetila snažno probadanje u trbuhu; zadržala je dah prikrivajući bol, okrenula papir da vidi je li još što napisano na poleđini pa ga pružila Padui.
– Što to znači?
– Nadao sam se da ćete to vi meni reći.
– E pa, ne znam, poručniče Padua, meni to ne znači bogzna što – odgovorila je pomalo smetena Amaia.
Tarttalo je mitološko biće, zar ne?
– Pa... da, koliko ja znam, to je neki kiklop u grčko-rimskoj mitologiji. I u baskijskoj. Što želite reći?
– Vi ste radili na slučaju basajauna koji je i sam mitološko biće, a sada se ubojica Johane Márquez, koji je priznao krivnju, a slučajno je pokušao imitirati basajaunov zločin da bi prikrio svoj, i sam ubio i ostavio vam poruku, poruku u kojoj piše tarttalo. Nećete mi valjda reći da to nije, ako ništa drugo, bar neobično.
– Dobro, priznajem – uzdahnula je Amaia. – Jest čudno, ali svojedobno smo već bez sumnje ustanovili da je Jasón Medina silovao i ubio svoju pastorku, a onda pokušao to na prilično šeprtljav način prišiti basajaunu. Osim toga, priznao je, sa svim pripadajućim detaljima. Insinuirate li da on možda nije bio krivac?
– Nimalo ne sumnjam da je to on učinio – ustvrdio je Padua promatrajući leš s gnušanjem. – Ali prvo ono s amputacijom i kostima djevojčice koje su se pojavile u Arri Zaharu, a sada ovo, nadao sam se da ćete moći...
– Ne znam što to znači ni zašto je upućeno meni.
Padua je uzdahnuo ne prestajući promatrati izraz njezina lica.
– Naravno, viša inspektorice.
Amaia se uputila prema stražnjem izlazu odlučna u namjeri da se ne susretne s Johaninom majkom. Ne bi znala što da joj kaže, možda da je sada sve gotovo ili da je taj nesretnik konačno klisnuo prema drugom svijetu kao pravi štakor. Pokazala je čuvarima značku i napokon se našla slobodna od sudske atmosfere. Prestalo je kišiti i nesigurna i blještava svjetlost između dva pljuska, tako tipična za Pamplonu, kroz oblake joj je izmamila suze dok je prekapala torbu tražeći sunčane naočale. Jedva je našla taksi koji ju je doveo na sud u točno vrijeme. Uvijek je bilo isto kada je padala kiša, ali sada je nekoliko automobila stajalo u redu na stajalištu, a građani su se opredijelili za pješačenje. Na trenutak je zastala pred prvim. Još joj se nije išlo kući. Pomisao na Clarice koja će se vrtjeti i bombardirati je pitanjima nije joj se činila nimalo privlačnom. Otkako su prije dva tjedna stigli njezini svekar i svekrva, koncept kućnog ognjišta pretrpio je ozbiljne preinake. Pogledala je gostoljubiva staklena vrata kafićā smještenih preko puta suda i do kraja Ulice San Roque, gdje je nazrela drveće parka Media Luna. Izračunala je da do kuće ima kilometar i pol pa krenula. Ako se umori, uvijek može uzeti taksi.
Osjetila je trenutačno olakšanje čim je ušla u park i ostavila za leđima buku prometa, a svježina mokre trave zamijenila je ispušne plinove automobila. Koraci su joj neprimjetno postali opušteniji. Zaputila se jednom od kamenih staza koje su presijecale savršeno zelenilo. Duboko je udahnula zrak i pustila ga da vrlo polagano izađe. Kakvo jutro, pomislila je; Jasón Medina savršeno se uklapao u profil okrivljenika koji bi počinio samoubojstvo u zatvoru. Silovatelj i ubojica kćeri svoje supruge, bio je izoliran u očekivanju suđenja i mogućnost miješanja s običnim zatvorenicima nakon presude sigurno ga je užasavala. Pamtila ga je sa saslušanja od prije devet mjeseci u slučaju Basajaun kao plačljivog i uplašenog miša koji je priznavao počinjene grozote uz more suza.
Iako je bila riječ o različitim slučajima, poručnik Padua iz Građanske straže pozvao ju je da surađuje zbog Medinina šeprtljavog pokušaja da oponaša modus operandi serijskog ubojice kojeg je ona slijedila, na temelju onoga što je pročitao u tisku. Devet mjeseci, upravo kada je ostala trudna. Mnoge su se stvari promijenile od tada.
– Je li tako, malena? – šapnula je milujući trbuh.
Snažan grč natjerao ju je da se zaustavi. Naslonjena na kišobran i nagnuta prema naprijed, izdržala je osjećaj kao da ju je nešto snažno ubolo u donji dio trbuha. Bol se proširio do unutrašnje strane bedara i izazvao grčenje od kojeg joj se oteo jauk, ne toliko od bola koliko od iznenađenja kako je jak. Val je popustio jednako brzo kao što je i došao.
Tako, znači. Tisuću se puta pitala kako će izgledati porođaj i hoće li znati prepoznati prve znakove ili će biti od onih žena koje stižu u bolnicu s već pola djetetove glave vani ili se porode u taksiju.
– O, malena! – rekla joj je slatkim glasom. – Ostalo je još tjedan dana, jesi li sigurna da već želiš van?
Bol je nestao kao da ga nikada nije ni bilo. Osjetila je beskrajno veselje i nalet nervoze zbog neminovnosti njezina dolaska. Sretno se nasmiješila i pogledala oko sebe kao da želi s nekim podijeliti svoj užitak, ali park je bio pust, vlažan i svjež, smaragdno zelene boje koja je uz blistavu svjetlost koja se probijala kroz sloj oblaka koji je prekrivao Pamplonu bila još blještavija i ljepša. Podsjetila ju je na osjećaj otkrivanja koji je uvijek imala u Baztánu i koji joj je u Pamploni došao kao neki neočekivani poklon. Nastavila je svojim putem, sada prenesena u čarobnu šumu i do zlatnih očiju gospodara tih područja. Prije samo devet mjeseci bila je tamo i vodila istragu, u mjestu u kojem se rodila, mjestu iz kojega je uvijek željela otići, mjestu na koje se vratila da ulovi ubojicu i u kojem je zanijela svoju malenu.


Nema komentara:

Objavi komentar