ponedjeljak, 29. svibnja 2017.

Matko Sršen LJUDI S GREŠKOM

Matko Sršen
Ljudi s greškom

Ponoćni ekspres

U društvu mojih mladih kolega i kolegica poveo se razgovor o prvoj ljubavi. Čulo se tu različitih priča, ali je ton pripovijedanja uglavnom bio sjetan i tugaljiv. Čim se zaljubila, jedna se naša kolegica opasno i dugotrajno razboljela, drugoj je umrla tetka pa je umjesto na prvi ljubavni sastanak morala otići na sprovod, mladom kolegi prva se ljubav jednostavno preselila u inozemni grad i nikad se više nije javila, a drugog je djevojka ostavila za vrijeme telefonskog razgovora; najprije je u srcu, reče, čuo hitac, a zatim ono klik-klik kad je spustila slušalicu. Začudio sam se! Odakle tolika tuga, a takva bujna mladost oko mene? Govoreći o prvoj ljubavi, svi su govorili o nekoj žalostivoj temi, gotovo kao da su se rodili za same tragedije i nesreće. Eto, lijepa mlada kolegica, kad je bila posve mala, običavala je s dječakom istrčati iz kuće u dvorište; tamo bi se stiskali krijući se iza bunara. Tako su se jako stiskali da se ona i dandanas sjeća tog stiskanja kao svoje prve ljubavi. Nisu govorili gotovo ništa, samo su se smijali i stiskali, stiskali i smijali. To se događalo jednog ljeta, kod njezine bake, u primorju.
– Eto – završi mlada kolegica – kad sam se od bake vratila kući, saznala sam da je taj dječak poginuo u saobraćajnoj nesreći.
Tajac kao i poslije prethodne priče. Svi šute i puše, a soba nam se puni oblacima tuge. Odlučio sam da ih barem nakratko razonodim. Inače će povjerovati kako je svaka ljubav neizbježno sjetna i nesretna! – Ja sam se prvi put zaljubio u jednu malu u dječjem vrtiću – počeo sam. – Valjda sam se zaljubio u njezine kike; kosu je plela u dvije razigrane pletenice koje su joj skakutale kao dva roščića. Dugo sam razmišljao kako da joj iskažem svoju ljubav. Napokon sam se dosjetio, prišao joj straga i povukao je za kike!
Netko se nasmijao.
 – Ih, i to mi je neka prva ljubav! – dobaci ona kolegica s tragedijom.
– Čekajte, nije još gotovo! U tom je našem vrtiću bilo prostrano dječje igralište. Na kraju igrališta visoki zimzelen. Tu sam sutradan, nakon onog uspješno pronađenog izljeva ljubavi, kopao rupu za klikere. Moja mala ljubav neopaženo mi se prišuljala, prislonila mi čavao na tjeme i udarila po njemu čekićem. Zabola mi je čavao u glavu, sve do mozga!
 U društvu nasta tajac.
Svi kao da su nešto očekivali.
– I? – upita kolegica.
 – Što... i? – odgovorih.
 – I što je bilo dalje?
– To je to. Prva ljubav. Nema dalje. Završio sam u bolnici, jedva sam se izvukao. –
Ih... i to mi je nekakva ljubavna priča! – naruga se kolegica.
 – Ipak, nisam umro! – dodah u svoju obranu.
 – A ona?
– Nije ni ona.
– Zar nema nastavka?
– Ima, dakako. Samo... nije baš ljubavni!
– Da čujemo, da čujemo! – povikaše svi odjednom.
Vidim, moje ih je pričanje barem malo razveselilo; nisu više onako sjetni i sentimentalni. Vrijedi nastaviti!
– Sutradan je moj brat kopao rupu pod onim istim zimzelenom. Prikrao mu se iza leđa jedan dječak, zvao se Kristo. I taj mu je Kristo zabio čavao u glavu. Isto onako kao što je dan prije ona meni zabila... – Ma nije moguće? Zar zbilja? Da ti ne izmišljaš nama tu... – začuše se glasovi puni čuđenja i nevjerice.
 – Ma kakvi izmišljam!? Što vam je? Godinama nisam razgovarao s Kristom zato što mi je zamalo ubio brata!
 – A s njom? – upita netko.
– Što, s njom? Misliš s malom... mojom prvom ljubavi?
– E, to...
– Ni s njom nisam razgovarao godinama, mislim, poslije tog, kako da kažem, izljeva ljubavi... Nasmijali su se u jedan glas. Da iskoristim nastalo dobro raspoloženje, dodao sam:
– Zanima li vas što je bilo dalje sa mnom i s Kristom?
 Kolegica je zapalila cigaretu, povukla dim i lako ispuhnula, a iza oblaka koji je nastao odjednom vidjeh radoznala, raspoložena lica koja kao da su mi govorila: hajde, pričaj!
– Kad god bih poslije sreo Krista, okrenuo bih glavu u znak protesta zbog onog što je napravio mom bratu. A i on bi okrenuo glavu kada bi sreo mene jer je već bio primijetio kako ja okrećem glavu. Tako smo svakodnevno prolazili jedan pokraj drugoga bez pozdrava. Inače smo često zalazili u ista društva, imali zajedničke prijatelje. Kristo je bio jak dječak, poslije snažan mladić, ono što se kaže „strah i trepet“, mišićav, razvijen, kao stvoren za izvlačenje barke iz gradske luke. Otac mu je, čini mi se, bio barkarijol...
 – Kakve to ima veze s tvojom pričom? – prekine me jedan mladi kolega.
 – Sad ćeš čuti, samo ne prekidaj! Inače, Kristo je bio malo, kako se ono kaže, onako... baš kao ti!
 – Što? Što kao ja, što time hoćeš reći? – pobuni se moj mladi prijatelj.
– A malo onako, na svoju ruku! Volio se usamljivati, onako kao i ti. Znaš, kad je kiša ili olujno more, volio je šetati dok svi drugi bježe doma. Eto...
– Ne zavlači i ne aludiraj! Imaš li ti uopće što ispričati u vezi s tim... Kristom? Nasmijao sam se.
 – Kako da ne! Nismo razgovarali, kao što sam rekao, silne godine. Samo smo okretali glavu jedan od drugoga kad god bismo se sreli. I tako jednom, bilo je to kad sam se već oženio i dobio dijete... Hm! Zanima li vas?
 – Kad si već započeo... – dobaci malko zajedljivo kolegica.
 – Bilo je strašno nevrijeme, zimi, a ja ostavio barku na vezu u gradskoj luci. Požurim po onoj kiši i oluji u luku da nekako izvučem barku. Skočim u nju, a valovi golemi! Miješaju pjenu u luci, a meni se čini kao da sam s barkom negdje na planinskom izvoru. Otrgnem se nekako s veza, odriješim konop od sidra i zaveslam lukom. Veslam lijevo, valovi me nose, veslam desno, udaraju, a sve mi pogled traži nekoga tko bi mi pomogao da izvučem barku. Ali, po takvom nevremenu, nećeš ti! Nema nikoga. Svi su svoje barke već izvukli ili su ih mnogo bolje vezali nego što sam ja to učinio. Što ću sad? Pokisao, smalaksao, ne mogu se dalje boriti s valovima. Kad, eto ti, rivom ide... Kristo! Nabio ruke u džepove, hoda i ne osvrće se. I onako sve nešto prebire u sebi. Primijetio me, kako i ne bi kad smo sami u cijeloj luci nas dvojica, luđaci, po ovakvom nevremenu. On šeta, a ja ću se uskoro utopiti nasred luke, ili ja ili moja barka. Ali, svejedno, okrenuo Kristo, po našem dobrom običaju, glavu od mene i nastavio šetati. Osjetio sam se ponovno isto onako kao s onom mojom prvom ljubavi. Ne znam kako izraziti ono što osjećam! Onda provali iz mene i ja zavičem: – Kristo!
 On se okrene.
– Daj Kristo, molim te, šaku ruke da izvučem barku!
 – Evo, odma’! – uzvrati meni Kristo. I mi začas potegnemo barku iz luke na obalu. A prije toga nismo razgovarali bit će... jedno dvadeset i više godina, a? Zamislite!
 Neki su se dobroćudno nasmijali, ali moj mladi prijatelj nastavi ispitivati: – A Kristo?
– Što... Kristo?
– Što je dalje bilo s njim? Mislim, s njim i s tobom?
– A to. Pa ništa. Otišli smo poslije na piće kad smo već tako lijepo spasili moju barku!
– Ma, nisam te to pitao! Nego mislim, poslije... u životu?
Eh, brajko, puno me pitaš, htjedoh reći. Ih, ih, ih… i što ti je sve život! I umjesto da na tom mjestu lijepo prekinem i zaokružim sve što je dotad bilo izrečeno kakvim-takvim filozofskim zaključkom, ja se, naivčina, zavezah u priču:
– Eto, sad, kad god se sretnemo Kristo i ja, lijepo se pozdravimo kao da smo oduvijek razgovarali!
 – A kad si ga posljednji put sreo? Eh, ovo moje društvance! Baš imaju nos da namirišu tragediju! Ugrizao sam se za jezik i zašutio. Ali, sad je na meni bio red da sjetno uzdahnem. Ipak, pomislio sam, ne predajmo se tako lako tuzi!
– Zar vas ne zanima što je dalje bilo s onom mojom prvom ljubavi?
– Kakav si, sigurno si je poslije oženio! – naruga se netko.
Šutio sam nekoliko trenutaka. A onda, kad sam se uvjerio da očekuju nastavak, zapalih i ja jednu cigaretu.
– Eto kakvi ste! Naveli ste me da opet propušim...
– Samo ti pričaj i puši! Baš me zanima što se dogodilo. Ja, znate, najviše volim ljubavne priče! – obrati nam se ona ista kolegica.
Ne možeš ne udovoljiti ženama!
– Ni s njom kao ni s Kristom nisam razgovarao sve te silne godine. Ali, ovo je bilo malo teže. Kad smo krenuli u osnovnu školu, dopali smo u isti razred. U višim razredima također smo bili zajedno, čak su nas jednom zgodom, u osmom, premjestili u istu klupu. Ali, ni tada nismo progovorili ni jedne riječi. A kad smo krenuli u gimnaziju, ja izabrao društveni razred, ali – evo ti nje! Kao da me slijedi! Mislio sam: gusko što nisi pošla u prirodni kad ti već tako dobro ide matematika, ali ne! Ona u društveni! Baš kao da me namjerava mu- čiti! Odrasli smo, nije više bilo razloga, ali mi oboje kao za inat! Kroz cijelu gimnaziju nismo progovorili ni riječi. Bilo je vrlo glupih trenutaka; prijatelji, nastavnici, roditelji, svi su već znali da ne razgovaramo, pozivali su na pomirenje, ali mi oboje – ni čuti! A nitko zapravo nije znao zašto ne razgovaramo, oboje smo krili svoje razloge kao zmija noge! O tome je raspravljala i partijska organizacija, ali, srećom, ni ona ni ja nismo bili članovi Partije pa nas partijski zaključci nisu obvezivali! Priznajem, često sam je znao vrebati na ulici ili ispred škole samo da bih joj mogao kad se sretnemo efektno okrenuti leđa. A i ona je meni činila isto! Na kraju, prije mature, promijenio sam zbog nje razred. Ali, ona… e he, he, i vidi ti nje! Napisala je molbu, poslala majku direktorici i – evo ti je u mom novom razredu! Pobjesnio sam, ma došlo mi je bilo da je… Čavao u glavu, a? Samo sad na ovako perfidan način, pomislih. Shvatio sam izazov, bio sam uvjeren da me negdje strašno ismijava. E, nećeš, gusko mala! I uspio sam se suzdržati, a da ne progovorim ni riječi! A kad sam doputovao ovamo, na fakultet, nikome nisam govorio što ću studirati. Ali, nakon blaženih prvih tjedana, gle ti vraga! Otkrijem – nju! Na istoj grupi...
– Onda ste se jednog lijepog dana ili noći našli u istom krevetu! – prekine me onaj moj mladi prijatelj. Društvo se smijalo.
– E nismo... nikad! – odgovorih. – Priznajem da mi je žao zbog toga! Eto, ako baš hoćete znati... Prekinuo sam pričati jer sam se vidljivo uzbudio. Obje kolegice hrabrile su me da nastavim.
– Baš je zanimljivo!– izjavi ona s tragedijom.
– Zanima me što će iz svega ispasti! – nadoda druga.
– A mene baš i ne! – zijevne moj mladi prijatelj.
 – Hoćete li da nastavim ili nećete?!
Ženska tankoćutnost. Koliko god sam se trudio da to ne pokažem, obje su primijetile da sam se naljutio.
– Hajde, molim te! Ma pusti ga! Šuti ti! – i obje zagrliše mladog kolegu, to jest jedna ga je obujmila straga, a druga mu je šakom zatvorila usta.
– Nedostaje vam još samo čavao i čekić! – primijetio sam. – Zbilja, nikad mi nije bilo jasno: gdje su ta djeca, i Kristo i moja mala, pronašli onaj čekić. Ja sam ga poslije svakodnevno tražio, ali nigdje ga u vrtiću nisam uspio pronaći. A bilo mi je nekako glupo da ga nosim od kuće...
– Možda ga još nosiš u džepu! – dobaci moj mladi prijatelj.
Prešao sam preko te duhovite primjedbe.
 – Sad da vam napokon priznam – najavio sam tronutim glasom. I gledajući obje kolegice ravno u oči, objavih: – Svih tih godina silno sam je, ludo volio...
Dečki su u mene zurili kao u luđaka, ali su zato kolegice, znao sam, bile do dna srca dirnute tom mojom izjavom.
– Na fakultetu smo se nekako pogubili. Ili sam ja nju, kako se ono kaže, izgubio iz vida. Krenuo s djevojkama, a i ona, valjda... Zapravo, ne znam što je bilo s njom. Otad su prošle mnoge godine. Zatekoh se jedanput u kazalištu. U loži. Ženu je nešto boljela glava pa nije išla sa mnom; djeca su nam još bila mala. Odjednom, usred predstave, osjetih da se vrata lože jedva čujno otvaraju i prije nego što sam se stigao okrenuti, netko me obuhvati straga i pokrije mi oči rukama. Bila je ona. Zamislite – ona! Sjela je do mene kao da smo svih tih godina bili najbolji prijatelji, kao da smo još jučer negdje pričali. I sad čujem srce kako udara, e! Kako mi je samo onda lupalo, tada kada sam shvatio da je to ona... ona! Nakon svih tih godina, nakon sve te mržnje koju sam pokazivao izvana, a ljubio je iznutra, ah, Bože moj... Evo, i mene ste uvalili u tugu!
– Znate, profesore, vi ste mogli biti izvrstan glumac... – dobaci moj mladi kolega.
Obje kolegice krvnički skočile na njega!
 –Dajte mi čavao! – zaviče ona druga.
 – Ej, ej, ej! – umiješao sam se da mu spasim život. Jer, znam ja koji je vrag čavao! Kad se gužva sretno stišala, obrisao sam suzu i nastavio: – Sve one godine voljela me isto kao i ja nju i mučio je isti problem: kako da mi to kaže?! Kao što sam ja nju još u dječjem vrtiću iz ljubavi bio povukao za kike, tako je ona meni zabila čavao u glavu – iz ljubavi! Kad je shvatila što je učinila, strašno se zastidjela i godinama je tražila način kako da to popravi. Ali vidjela je moj prezir i šutnju i nije mogla a da mi ne uzvrati istom mjerom. Pritom je pazila da joj ne pobjegnem kao ono kad sam uzalud prešao u drugi maturantski razred, a kad sam otputovao na studij, uhvatila ju je prava panika. Dugo me je tražila, a kad me je našla, morala je predati molbu za naknadni upis i jedva se upisala na fakultet. Sad, nema druge, mora mi priznati da me voli, da me oduvijek voljela i da me nikada neće prestati voljeti...
– Kakav slučaj! Pa zašto to, kako to? – skoro zajeca kolegica s tragedijom.
 – A eto tako. I ja sam njoj priznao isto!
– A tvoja žena, a djeca? – gotovo vrisnuše obje.
 Odgovorio sam, a što sam drugo mogao kad smo već tako daleko dogurali s prvom ljubavi: – Valjda znate da sam se razveo.
 – Prije četiri godine, zar ne? I dečki su ti sad već veliki!
– Tvoj stariji sin je mojih godina, a ono, u kazalištu, rekao si da su još bili sasvim mali!
 Nisam imao ni kud ni kamo.
Nastavih pričati. – Kad smo tako lijepo jedno drugom svu svoju ljubav izlili u naručje, dođe vrijeme. Spustio se zastor, završila predstava. Htio sam je povesti nekamo, što ja znam, na piće, da nastavimo razgovor i tako to... Ali pred kazalištem je čekao muž! I sinčić! Bilo mu je, čekaj, možda tri ili četiri godine! Upoznala me s njima. Pozvao sam ih u kavanu, ali su odbili! Te su ve- čeri morali putovati. Putovali su u Švicarsku! Muž joj je bio Švicarac, švicarski liječnik, zaboravio sam vam reći... I nikad se više nismo vidjeli.
Prekinuo sam priču jer mi je već bilo teško nastaviti. Htio sam ih najprije razonoditi, a vidi vraga kamo sam dospio! Gotovo sam se zagrcnuo te mi je Linda – tako se kolegica zvala – pružila čistu, svilenu maramicu. Obrisao sam tekućinu, a Lindinu maramicu gurnuo duboko u džep. Ni potresenost me nije toliko omela da bih smetnuo s uma da sam pasionirani sakupljač ženskih maramica! Imam ih kod kuće čitavu, divnu kolekciju.
– Vrati maramicu! – zatraži Linda, koja je dobro poznavala taj moj hobi.
– Nemoj, molim te! – usprotivio sam se.
 – Stavit ću je tik do Natašine!
– Tako se ona zvala? Nataša? – gotovo zacvili Linda.
– Kao u kakvoj ruskoj romančini! – ironično dometnu naš mladi kolega.
– Poslala mi je telegram. Umro joj muž...
 Tu sam izvadio papir iz džepa i počeo ga gužvati. Zatim pogledah na sat. Dosta je bilo! Samo da što prije završim priču.
 – Eto, mladi moji prijatelji! Dugo smo se zadržali, a ekspres iz Züricha dolazi točno u ponoć.
Polako sam ustajao oblačeći kaput. – Nemam više mnogo vremena!
Nastade komešanje.
– Što, zar ćeš je opet vidjeti? Nisi nam sve ispričao? Kako to? Da čujemo! Da čujemo!
 Netko čak zaviče: – Živjeli mladenci! – i u tom trenu, svi smo se nasmijali.
Napuštajući dvoranu u kojoj smo razgovarali, pograbih šešir i, zastajkujući na vratima, upitah tronutim glasom: – Što mislite, prijatelji, da je najprije zagrlim ili da joj prvo izrazim sućut?
Kolegice potrčale prema meni. Galama, vika, usklici! Čak je i moj mladi prijatelj raširio ruke.
Nisam ih sačekao. Požurio sam prema izlazu iz zgrade, uskočio u automobil, zapalio, pritisnuo gas... Uključim brisače. Sipi snijeg kao da smo u božićnoj noći. Snijeg koji me ne znam zašto podsjeti na grad mog djetinjstva u kojem gotovo nikad nije bilo snijega i gdje su ostale stope moje prve ljubavi. Odvezao sam se žurno na kolodvor i tamo, Bog zna zašto, prostajao za šankom sve do ponoći. Ispijajući jedno za drugim svoja pića, neprestano sam mislio na vesela lica mojih mladih kolega i kolegica i na uzbuđen vrisak i ciktanje kojim su me ispratili. –
 Eto, prve ljubavi mogu biti sretne! – govorim naglas vlastitom odrazu u staklu i gledam kroz njega prvi snijeg. A taj pada li, pada.
 Zbog pića ili zbog svega što mi se dogodilo od vrtića pa do današnjeg dana, prepuštam filozofski zaključak ovomu mome iz stakla, koji istodobno kad i ja podiže čašu te mi, čini se, nazdravlja, dok vlak bučno ulazi u stanicu.

 – Da ti rečem, brajko, više se pravo i ne sjećam kako ti se sve to dogodilo. I što si navalio s tom tvojom istinom, gore nego snijeg? Koga briga! Hajde, naruči nam još po jedno!

Nema komentara:

Objavi komentar