četvrtak, 25. svibnja 2017.

Nora Roberts OPSESIJA

Nora Roberts
Opsesija
S engleskog prevela Sanja Ščibajlo


29. kolovoza 1998.

Nije znala što ju je probudilo i bez obzira na to koliko puta ponovo proživjela tu noć, bez obzira na to gdje ju je ta noćna mora proganjala, nikada neće znati.
Ljeto je zrak pretvorilo u vlažnu juhu koja se polako kuha, juhu koja vonja po znoju i raskuhanom zelenju. Ventilator je tiho zujao na njezinu toaletnom stoliću i miješao taj zrak, ali osjećala se kao da spava u pari koja izbija iz lonca.
Pa ipak bila se naviknula na to, na ležanje povrh plahti nato­pljenih ljetnom vlagom, prozora otvorenih širom prema nemilo­srdnom zboru zrikavaca – i slaboj nadi da će nekakav tračak lahora pomilovati tu sparinu.
Nije ju probudila vrućina niti prigušena grmljavina oluje koja je jačala u daljini. Naomi je u trenutku iz sna utrčala u javu, kao da ju je netko čvrsto protresao ili joj na uho viknuo njezino ime.
Trepćući u mraku, uspravno je sjela u krevetu. Nije čula ništa osim zujanja ventilatora, prodornog ceketa zrikavaca i lijenog huka neke sove koji se ponavljao u pravilnim razmacima. Sve su to bili ljetni zvukovi prirode koje je poznavala koliko i vlastiti glas; ništa što bi stvorilo taj čudni, tihi klik u njezinu grlu.
Ali sada, budna, osjetila je tu vrućinu, poput gaze natoplje­ne vrućom vodom, polegle po svakom centimetru njezina tijela. Poželjela je da je jutro pa da se iskrade van dok još nitko nije na nogama i ohladi se u potoku.
Najprije kućni poslovi, takvo je bilo pravilo. Ali bilo je toliko vruće da joj se činilo kao da će morati razdvojiti zrak poput vela samo kako bi uspjela zakoračiti. Osim toga, bila je subota (ili će biti ujutro), a mama bi subotom malo olabavila s pravilima – ako tata bude dobro raspoložen.
Zatim je čula grmljavinu. Oduševljena, iskobeljala se iz kreveta i potrčala do prozora. Voljela je oluje, način na koji su se kovitlale i hučale kroz drveće, način na koji bi nebo postalo jezovito, način na koji su munje sjekle i bliještale.
A ta će oluja možda donijeti kišu i vjetar i hladniji zrak. Možda.
Kleknula je na pod ruku položenih na prozorsku klupčicu, očiju prikovanih uz taj komadić Mjeseca zamagljenog vrućinom i oblacima.
Možda.
Željela je to – djevojčica koja će za samo dva dana navršiti dva­naest i koja je još uvijek vjerovala u želje. Veliku oluju, pomislila je, s munjama nalik na vile i grmljavinom poput topovske paljbe.
I s mnogo, mnogo kiše.
Sklopila je oči, lice podignula uvis, pokušala je onjušiti zrak. A onda je, u svojoj majici s crtežom Sabrine, tinejdžerske vještice, glavu položila na ruke i stala proučavati sjene. Ponovo je poželjela da je već jutro, a kako su želje bile besplatne, poželjela je da je jutro njezina rođendana. Toliko je jako željela novi bicikl i svima je to nagovijestila na sve moguće načine.
Kleknula je priželjkujući jutro, ta djevojčica visoka i nespretna, kojoj još uvijek – a provjeravala je svakodnevno – nisu počele rasti grudi. Vrućina joj je kosu prilijepila o vrat. Nervozna zbog toga, podignula ju je uvis pa spustila i ostavila da joj visi preko ramena. Željela ju je odrezati – skroz na kratko, poput one vile u bajci iz knjige koju su joj darovali baka i djed dok im još nisu zabranili da se viđaju.
Ali tata je rekao da djevojčice trebaju imati dugu kosu, a dječaci kratku. I tako je njezin mali brat dobio frizuru na četku u Vickovoj brijačnici u gradu, a ona je samo mogla svoju recimo plavu kosu stegnuti u rep.
No Masona su gadno razmazili, po njezinu mišljenju, samo zato što je bio dječak. Za svoj je rođendan dobio košarkaški koš i ploču na koju će ga pričvrstiti, zajedno s originalnom košarkaškom loptom Wilson. Omogućili su mu i da igra košarku u Maloj ligi – a to je, po tatinim pravilima, bilo samo za dječake (i to joj Mason nikada nije dopuštao da zaboravi) – i, s obzirom na to da je bio dvadeset tri mjeseca mlađi od nje (ponekad ona njemu nije dopuštala da to zaboravi), nije morao obavljati toliko mnogo kućanskih poslova.
To nije bilo pošteno, ali da je to izgovorila naglas, samo bi joj dodali još poslova, a i riskirala bi da izgubi privilegij gledanja televizije.
Ali, ne bi marila ni za što od svega toga kada bi dobila novi bicikl.
Ugledala je magličasti bljesak – tek treptaj svjetlosti nisko na nebu. Doći će, rekla je samoj sebi. Željena će oluja doći i donijet će hladnoću i kišu. Bude li padala i padala i padala, ona neće morati plijeviti vrt.
Pomisao na to uzbudila ju je dovoljno da je gotovo propustila vidjeti novi bljesak.
Ovoga puta ne bljesak munje, već zrake svjetlosti iz baterijske svjetiljke.
Najprije je pomislila da netko njuška uokolo, možda pokušava provaliti. Ustala je da odjuri po svoga oca.
Zatim je shvatila da to jest bio njezin otac. Odmicao se od kuće i hodao prema rubu šume. Kretao se brzo i sigurno pod zrakom svjetla.
Možda je išao na potok rashladiti se. Ako ode i ona, kako bi se mogao ljutiti? Ako je dobro raspoložen, nasmijat će se.
Nije razmislila dvaput, jednostavno je zgrabila svoje japanke, baterijsku je svjetiljku strpala u džep i požurila iz sobe, tiha kao miš.
Znala je koje stube škripe – svi su to znali – pa je iz navike izbjegavala stati na njih. Tata nije volio kada bi se ona ili Mason nakon odlaska u krevet šuljali u prizemlje kako bi nešto popili.
Nije navukla japanke dok nije stigla do stražnjih vrata, a onda ih je otvorila tek toliko – prije no što zaškripe – da se može pro­vući van.
Na trenutak je pomislila da je izgubila svjetlosni trag baterijske lampe, no ugledala ga je opet i sunula za njim. Držat će se podalje dok ne procijeni očevo raspoloženje.
Ali on je prošao onkraj plitkog potoka i nastavio dalje ulazeći sve dublje u šumu koja je obrubljivala taj komad tla.
Kamo bi on to mogao ići? Dalje ju je tjerala znatiželja i gotovo bolesno uzbuđenje zbog prikradanja kroz šumu u gluho doba noći. Grmljavina i bljeskovi munja na nebu samo su pridavali osjećaju pustolovine.
Nije poznavala strah, iako nikada ranije nije ušla ovoliko du­boko u šumu – to je bilo zabranjeno. Mama bi je pošteno isprašila kada bi je ulovili, stoga je neće uloviti.
Otac se kretao brzo i sigurno, očito je znao kamo ide. Čula je kako njegove čizme melju staro, suho lišće na uskoj stazi, pa se držala podalje iza njega. Ne bi bilo dobro da je čuje.
Nešto je kriknulo, pa je lagano poskočila. Morala je rukom prekriti usta da priguši svoj hihot. Samo neka stara sova u lovu.
Oblaci su se pomaknuli, prekrili su Mjesec. Zamalo se spota­knula kada je udarila golim nožnim palcem o stijenu i ponovo si je pokrila usta da priguši bol.
Njezin je otac zastao, zbog čega joj je srce stalo udarati poput bubnja. Ukipila se na mjestu, jedva dišući. Prvi se put upitala što će učiniti ako se on okrene i krene prema njoj. Ne bi mogla potr­čati, pomislila je, jer sigurno bi je čuo. Možda bi mogla otpuzati sa staze, sakriti se u grmlju. I samo se nadati da u njemu ne spavaju zmije.
Kada je krenuo dalje, ona je ostala stajati govoreći si neka se vrati prije no što zapadne u doista veliku nepriliku. Ali svjetlost je bila poput magneta i zato je nastavila dalje.
Čula je kako nešto zvecka i grebe, kako nešto škripi poput stražnjih vrata.
Zatim je svjetlost nestala.
Stajala je tako u dubokoj, mračnoj šumi i plitko disala dok su joj kožom putovali ježurci usprkos vrućem, teškom zraku. Uzmaknula je korak, pa dva, dok ju je sve više obuzimala potreba da potrči.
U grlo joj se vratio onaj čvor, toliko velik da je jedva uspjela progutati. A tama… činilo se da se tama omata svuda oko nje – prečvrsto.
Trči kući, trči. Vrati se u krevet, sklopi oči. Glas u njezinu umu vrištao je i kriještao visokim tonom poput zrikavaca.
“Mica plašljivica”, šapnula je zgrabivši svoje nadlaktice ne bi li se ohrabrila. “Nemoj biti mica plašljivica.”
Krenula je polagano naprijed, sada gotovo pipajući put. Oblaci su se ponovo pomaknuli i na tankoj traci mjesečine ugledala je obris razrušene zgrade.
Kao neka stara koliba, pomislila je, koja je tako dogorjela da su od nje preostali samo nazubljeni temelji i stari dimnjak.
Neki se čudni strah pomiješao s fascinacijom tim oblicima, sivilom prizora, načinom na koji se mjesečina prelijevala preko izgorjelih cigli, pocrnjela drveta.
Ponovo je poželjela da je jutro kako bi mogla istraživati. Kada bi se po danu uspjela opet došuljati ovamo, moglo bi to biti njezino mjesto. Mjesto na koje bi mogla donijeti knjige i čitati – a da je brat ne gnjavi. A mogla bi i sjediti i crtati ili samo sjediti i sanjariti.
Netko je jednom živio ovdje, pa možda ima duhova. A ta je ideja bila jako uzbudljiva. Jednostavno bi uživala upoznati nekog duha.
Ali kamo je otišao njezin otac?
Ponovo se sjetila zveckanja i škripe. Možda je ovo bila nekakva druga dimenzija, pa je otvorio vrata prema njoj i nestao unutra.
On je imao tajne – smatrala je da ih svi odrasli imaju. Tajne koje čuvaju od svih, tajne zbog kojih im se oči pretvore u kamen ako postaviš pogrešno pitanje. Možda je on bio nekakav istraživač, istraživač koji je kroz čarobna vrata otišao u drugi svijet.
Ne bi volio da ona razmišlja na takav način jer drugi svjetovi, kao ni duhovi ili tinejdžerske vještice, nisu bile u Bibliji. Ali možda ne bi volio da ona o tome razmišlja jer je to bila istina. Riskirala je još nekoliko koraka naprijed, krajnje naćuljenih ušiju. A čula je samo grmljavinu koja se valjala sve bliže.
Kada se toga puta udarila u prst, omaknuo joj se kratki bolni jecaj pa je skakutala na jednoj nozi dok ubod nije popustio. Glupi kamen, pomislila je i pogledala u tlo.
Na toj blijedoj mjesečini nije ugledala kamen, već vrata. Vrata u tlu! Vrata koja bi zaškripala kada bi ih otvorila. Možda čarobna vrata.
Spustila se na sve četiri, prešla dlanovima preko njih – i zara­dila špranju.
Čarobna ti vrata ne daruju špranju. To je samo neki stari, uko­pani podrum, ili podrum u koji se skloniš u slučaju oluje. No iako je razočaranje oduzelo vjetar njezinim jedrima dok je sisala bolni
prst, još su uvijek to bila vrata u tlu u šumi pored jedne stare, iz­gorjele kolibe.
A njezin je otac otišao dolje.
Njezin bicikl! Možda je dolje sakrio njezin bicikl i upravo ga sada sastavlja. Voljna riskirati još jednu špranju, položila je uho na staro drvo čvrsto sklopivši oči kako bi bolje čula. Pomislila je da ga je čula kako se dolje kreće. Proizvodio je neku vrstu gunđave buke. Zamislila ga je kako spaja njezin bicikl – sav blistav i nov i crven – njegove velike ruke koje odabiru prave alatke dok zviždi kroza zube kako je uvijek činio radeći na nečemu.
Bio je dolje i radio nešto posebno samo za nju. Neće se (u svojim mislima) čitav mjesec buniti protiv kućanskih poslova.
Koliko je vremena potrebno da se sklopi jedan bicikl? Trebala bi požuriti natrag kući kako ne bi shvatio da ga je slijedila. Ali ona ga doista, doista, doista želi vidjeti. Samo će proviriti. Odmaknula se od vrata, došuljala se do izgorjele kolibe i sakrila iza staroga dimnjaka. Neće mu trebati mnogo vremena – bio je vješt s alatom. Da je želio, mogao bi imati svoju mehaničarsku radionicu, a radio je samo za kompaniju iz Morgantowna koja je razvodila telefonske kabele, kako bi svojoj obitelji pružio osjećaj sigurnosti.
Uvijek je to ponavljao.
Pogledala je uvis kada je prvi put bljesnula munja – prve munje­vite vile – a grmljavina koja je uslijedila više je nalikovala eksploziji nego mrmljanju. Trebala je otići kući, to je bila istina, ali sada se nije mogla vratiti. Mogao je svaki čas izaći van i nema sumnje da bi je ulovio.
Ako je sada ulovi, neće biti nikakvog blistavog, crvenog bicikla za njezin rođendan.
Ako počne oluja, samo će se smočiti, i to je sve. To će je ras­hladiti.
Rekla si je da će se on zadržati samo još pet minuta, a kada su te minute prošle, da će ih morati proći samo još pet. A onda je morala piškiti. Pokušala se suzdržati, ne obazirati se, čvrsto je sti­skala mišiće, ali na kraju se predala i otpuzala malo dalje, dublje u šumu. Zakolutala je očima, povukla hlačice dolje i čučnula držeći stopala široko razmaknutima kako bi izbjegla mlaz. Zatim je tresla i tresla dok nije bila suha koliko je to mogla biti. Baš kada je počela podizati hlačice, vrata su se škripeći otvorila.
Sledila se, hlačica nategnutih oko svojih koljena, gole stražnjice na nekoliko centimetara od tla, usana čvrsto stisnutih da priguši disanje.
Ugledala ga je sa sljedećim bljeskom munje i učinio joj se div­ljim – njegova kratko podšišana kosa gotovo je bila bijela na svje­tlosti oluje, očiju vrlo tamnih, zuba iskeženih u grčevitom cereku.
Vidjevši ga, napola očekujući da će zabaciti glavu i početi za­vijati poput vuka, osjetila je da joj srce nabija zbog prvog istinskog straha koji je ikada spoznala.
Kada se protrljao, tamo dolje, osjetila je kako joj se obrazima širi vatrena vrućina. Zatim je zatvorio vrata, brzi je udarac glasno odjeknuo. Povukao je zasun na mjesto – težak, škripav zvuk zbog kojeg je zadrhtala. Noge su joj se tresle zbog zadržavanja neprirod­nog položaja dok je on preko vrata nabacivao slojeve staroga lišća.
Stajao je tamo još trenutak duže – i, o, munja je sada zacvrča­la – i zaplesala zrakom svoga svjetla preko tih vrata. Odbljesak je još jednom straga osvijetlio njegovo lice pa je ugledala samo oštre obrise. Svijetla, kratko podšišana kosa bila je nalik goloj lubanji, oči tamne, beživotne rupe.
Pogledao je oko sebe i u jednom se strašnom trenutku uplašila da je usmjerio pogled ravno u nju. Ovaj bi je muškarac, duboko je u to bila sigurna, ozlijedio, poslužio bi se svojim rukama i šakama da je izdeveta, kao što se otac koji radi da omogući sigurnost svojoj obitelji nikada ne bi.
S bespomoćnim jecajem u svome grlu pomislila je: Molim te, tatice. Molim te.
Ali on se okrenuo i dugačkim se sigurnim koracima vratio putem kojim je i došao.
Nije pomaknula ni jedan drhtavi mišić dok nije čula ništa osim noćne pjesme i prvo meškoljenje vjetra. Oluja se valjala prema njoj, ali njezina oca više nije bilo.
Podignula je hlačice i uspravila se. Trljanjem je tjerala proba­danje trnaca iz svojih nogu. Sada više nije bilo mjesečine, a sav osjećaj pustolovine izgubio se u strašnoj jezi.
No oči su joj se prilagodile dovoljno da pronađe put do vrata prekrivenih lišćem. Ugledala ih je samo zato što je znala da su tamo.
Sada je čula vlastito disanje, šumne udahe na vjetrovitoj pod­lozi. Hladan zrak, ali sada je željela da bude topao. U kostima je
osjećala hladnoću, hladnoću nalik zimskoj, a ruka joj se tresla kada se sagnula odgurnuti debele slojeve lišća.
Zurila je u zasun, debeo i hrđav, koji se protezao preko starih, drvenih vrata. Prstima je prešla preko njega, ali sada ga nije željela otvoriti. Željela je ponovo biti u svojem krevetu, na sigurnome. Nije željela tu sliku svoga oca, taj divlji prizor.
Ali njezini su prsti povukli zasun, a onda se poslužila obje­ma rukama kada se stao opirati. Stisnula je zube kada je škripeći popustio.
Tamo je njezin bicikl, rekla si je čak i kada joj je nekakva strašna težina legla na grudi. Blistavi, crveni, rođendanski bicikl. To je ono što će pronaći.
Polagano je podignula vrata, pogledala dolje u tamu.
Teško je progutala, izvadila iz džepa svoju malu baterijsku lampu i služeći se njezinom uskom zrakom svjetla, počela se spu­štati niz ljestve.
Odjednom se prepala da će u otvoru ugledati lice svoga oca. Taj divlji i užasni pogled na njegovu licu. I da će se ta vrata čvrsto zatvoriti i zarobiti je unutra. Zamalo se ponovo počela penjati na površinu, ali začula je jecaj.
Sledila se na ljestvama.
Dolje je bila nekakva životinja. Zašto bi njezin tata dolje imao životinju… Štene? Je li to bilo njezino rođendansko iznenađenje? Štene koje je oduvijek željela, ali koje nikada nije smjela imati? Čak ni Mason nije od njih uspio izmoliti štene.
Suze su je bole u očima kada je skočila na zemljani pod. Morat će zamoliti oproštaj zbog tih užasnih misli – misli su bile grijeh koliko i djela – misli koje su joj pale na pamet u vezi s ocem.
Mahnula je svjetiljkom uokolo, srca puna pitanja i radosti – ra­dosti koju nakon toga trenutka još dugo neće osjećati. Ali tamo gdje je zamišljala štene koje cvili u svojoj kutiji, nalazila se neka žena.
Oči su joj bile širom raširene i blistave poput stakla dok su joj se iz njih slijevale suze. Ispuštala je užasne zvukove ispod trake prilijepljene preko njezinih usta. Ogrebotine i modrice ostavile su krvave tragove na njezinu licu i vratu.

Na sebi nije imala odjeće, baš nikakve, ali nije se pokušavala pokriti.

Nema komentara:

Objavi komentar