nedjelja, 19. studenoga 2017.

Clare Swatman PRIJE NEGO ŠTO ODEŠ


Clare Swatman
Prije nego što odeš
S engleskog prevela Andrea Marić


Prolog


29. lipnja 2013.

Dan je vruć, blistavo sunce u oštrom kontrastu s mračnim raspoloženjem. Zoeno je lice blijedo, bezizražajno dok izlazi iz crnog automobila i nesigurno hoda prema niskoj zgradi od cigle. Njezina majka Sandra žuri se kako bi je sustigla i zaštitnički prima kćer za lakat.
Grupa ljudi, čije je sjene skratilo podnevno sunce, stoji desno od vrata. Zoe ne bi znala reći tko su jer ih je jarka svjetlost sunca pretvorila u puke siluete, ali jedno ili dvoje puši otpuhujući nejednake oblačke dima u topli ljetni zrak. Gledaju Zoe kako prilazi i netko joj uputi suzdržan osmijeh. Zoe ga ne primjećuje.
Unutra majka i kći ukočeno hodaju do prvog reda. Zoena svekrva Susan već je tu. Oči su joj crvene i natečene ispod pažljivo nanesene šminke, i jedva im se nasmiješi dok sjedaju kraj nje. Zoe instinktivno pruži ruku, primi njezinu šaku i nastavi je čvrsto stiskati na sjedalu između njih.
Iza leđa čuju komešanje i šmrcanje i žamor drugih žalobnika dok svi polako zauzimaju svoja mjesta. Ali svu njihovu pažnju za­okuplja ono što se nalazi ispred: Edov lijes, svečano opružen na stolu u prednjem dijelu prostorije. Zoe zuri u drveni sanduk i ne može vjerovati da se tijelo njezina muža, tako snažno, puno energije, tako živo, zaista nalazi unutra. To je potpuno nestvarno.
To je potpuno nepravedno.
Bilo je vruće i onog dana kada je umro. Zoe je jurcala po stanu, kao i obično, ubacujući u torbu stvari za posao: laptop, dnevnik, jabuku, mobitel, dijetnu kolu, knjigu, iPad.
“Stavi još jednu stvar unutra i trebat će ti tegleća marva da to odvuče”, promrmljao je Ed kroza zapjenjenu pastu za zube. Tanki mlaz kliznuo mu je niz bradu i kapnuo na drveni parket.
Ona je prevrnula očima.
“Za ime Božje, Ede”, siknula je osjećajući kako joj istoga trenutka skače tlak. Bila je svjesna da pretjeruje, da ih je samo htio oraspoložiti, ali nije si mogla pomoći. Odmarširala je u kupaonicu, odmotala oveći komad toaletnog papira i sagnula se obrisati mrlju s poda. Dok je trljala, nokat joj je zapeo za parket i pukao.
“U pičku materinu”, promrmljala je dok joj se od ljutnje stezalo grlo. Ispravila se i odjurila opet u kupaonicu, gnjevno otvorila kupaonski ormarić i potražila škarice. Već je kasnila, Ed joj je išao na živce i samo je htjela što prije izaći iz stana. Našla je škarice, odsjekla zalomljeni komadić nokta, ubacila škarice natrag u ormarić i tresnula vratima. Marširajući iz kupaonice, vidjela je da je Ed uvrijeđen i primijetila da joj se miče s puta. To mu nije mogla zamjeriti. Tih je dana stalno bila ljuta, ispod površine joj je ključao neobjašnjiv bijes, spreman eksplodirati u bilo kojem trenutku. Ali to što je svog ponašanja bila svjesna nije značilo da ga može kontrolirati; hormoni, znala je da su posrijedi hormoni. Uvijek ti prokleti hormoni.
Trgnula je vratima police za cipele i posegnula za sandalama. S glavom u garderobi čula je prigušeni Edov glas kako joj nešto govori iz druge sobe.
“Što je?” obrecnula se podižući glavu da ga čuje. Pojavio se na vratima zakapčajući pod bradom remenčić biciklističke kacige.
“Idem ja na posao. Vidimo se poslije.”
“Bok.” Samo tako, kratko, odsječno. Nije bila raspoložena za razgovor, a Edu je to bilo jasno. Okrenuo se i otišao. Koju sekundu kasnije čula je tresak izlaznih vrata i njega kako otključava lanac bicikla i odlazi. U prsima ju je probolo kajanje, ali ignorirala je to i okrenula se opet garderobi.
Bio je to zadnji put što ga je vidjela živog.
Tek je kasnije čula vijest. Čitavo je jutro provela na sastancima i kad je izišla iz dvorane, šefica Olive čekala ju je kraj stola, siva u licu.
“Olive? Što se dogodilo?” rekla je Zoe.
Nekoliko sekunda Olive nije izustila ni glasa i Zoe se uistinu počela brinuti. Je li u čemu pogriješila? Je li sad u nevolji?
“Dođi sa mnom”, rekla je Olive. Glas joj je bio blag i pun sućuti, a ne grub i ljut, što je još više zbunilo Zoe. Ušle su zajedno u sobu za sastanke iz koje je Zoe upravo izišla i Olive je za njima zatvorila vrata.
“Sjedni”, rekla je pokazujući stolicu do sebe, sjedajući i sama. “Molim te.”
Zoe je izvukla stolicu i nervozno sjela na rub. Ruke su joj se počele tresti.
“Zoe, ne znam kako bih ti ovo rekla”, reče Olive bez uvijanja. “Dogodila se nesreća. Riječ je o Edu. Udario ga je autobus.”
Zastala je, a Zoe je prestala disati čekajući da Olive kaže do kraja. Htjela je da što prije izgovori te riječi, da čim prije bude gotovo; istodobno ih nije htjela čuti, ne zapravo, ne naglas.
Tiho kucanje na vratima prekinulo je užasnu tišinu i Zoe je gotovo skočila sa sjedalice. Olive je požurila otvoriti vrata. I Zoe se okrenula i kad ih je vidjela, čitav joj se svijet srušio.
Na vratima je stajalo dvoje policajaca. Tražili su nju.
Umjesto riječi, iz grla joj je pobjegao prigušen jecaj. Pokušala je ustati, ali noge je nisu htjele držati i samo je pala natrag u stolicu. Ruke su joj se tresle i, dok je policajka ulazila u prostoriju, Zoe je podigla pogled prema Olive, očima je moleći neka kaže da je posrijedi velika, užasna greška. Ali Olive joj nije mogla pogledati u oči.
Zoe je zurila u cipele policijske službenice. Bile su tako uglancane da se na njihovim vrhovima jasno odražavala svjetlost žarulje sa stropa. Zamišljala je tu ženu kako se jutros spremala na posao, kako je stajala u kuhinji i laštila svoje cipele do visokog sjaja razmišljajući o danu koji je pred njom. Je li mogla i pomisliti kako će kasnije tog dana morati nekoj drugoj ženi reći da joj je poginuo muž?
I dalje je šutjela zureći u pod.
“Zoe?” izgovorio je glas.
Podigla je pogled. Tri su je lica motrila čekajući da nešto kaže.
“Ja... ja...” Riječi nisu htjele iz grla. “Gdje je on?” konačno je protisnula.
Kao da mu je laknulo što sada i on može nešto reći, muškarac u policijskoj odori pristupio je za korak. “Odveden je u bolnicu Royal Free”, reče. “Jako mi je žao, ali on... liječnici nisu mogli ništa.” Zastao je. “Možemo vas odvesti tamo ako želite.”
Kao obamrla, Zoe je kimnula i ustala. Olive je skočila prema njoj, spremna pomoći joj koliko god može.
“Idemo po tvoje stvari, ljubavi”, rekla je primajući Zoe za lakat i vodeći je prema vratima.
Kod svoga stola Zoe se sagnula i s poda podigla torbu, pokupila vestu s naslona stolca i pogledom prešla preko radne površine kako bi se uvjerila da nije štogod ostavila.
Potom su ona i Olive pošle za policajcima van, pred ured i Olive joj je pomogla da uđe u policijski automobil koji je tu čekao. Ulica je bila neobično tiha. Negdje u podlozi svijesti znala je da mora i drugima javiti što se dogodilo, pa je, dok je auto bešumno klizio prema bolnici, otipkala poznati broj. Najprije Jane. Njezina najbolja prijateljica.
“Hej”, javila se nakon prvog zvona. Glas joj je bio lagan i veseo i zazvučao je tako neumjesno da je Zoe samo glasno uzdahnula.
“Zo, što se dogodilo?”
“Ed...” Glas joj je puknuo i mučila se izgovoriti do kraja. “Riječ je o Edu. On je... bila je nesreća i...” Nije mogla to reći. Nije mogla izgovoriti tu riječ. Nije ni morala.
“Jebote, Zo, gdje si? Dolazim.”
“Royal Free.” Glas joj je bio jedva čujniji od šapta.
“Krećem odmah.”
Auto je već skretao ispred bolnice. Nije bilo vremena za druge pozive. Sunce je stajalo nisko iznad zgrade od smeđe cigle dajući joj neobično mračnu siluetu nasuprot blistavom nebu. Izišla je iz automobila.
Noge su joj zadrhtale i posrnula je, a policajka ju je – da joj je barem uspjela zapamtiti ime – uhvatila za lakat i pomogla joj povratiti ravnotežu. Zajedno su hodale prema ulazu i kad su se vrata iza njih zatvorila, Zoe se osjetila kao da ju je upravo progutao pakao.
Odveli su je do niza stolica u maloj sobi zabačenoj u dubinama bolnice. Dok je čekala, tupo je buljila u zid i plakate koji su oglašavali posmrtno savjetovanje i liječenje depresije; čitala je riječi ne razumijevajući im značenje. Napor da um zadrži praznim crpio je sve njezine snage. Onda je začula poznati glas i pogledala gore. Tu je bila Jane, trčala je prema njoj preko prostorije i njihove su se ruke splele u čvrstom zagrljaju. Zoe je zajecala: snažnim, istrzanim jecajima koji su joj grčili tijelo kao da će ga prelomiti na pola.
“On… on je mrtav”, promucala je kroz guste, slinave suze.
“O Zoe, Zoe, Zoe”, ponavljala je Jane držeći najdražu prijateljicu i čvrsto joj trljajući leđa. Ostale su tako još neko vrijeme dok se Zoeni jecaji nisu smirili, a onda su sjele držeći se za ruke.
“Bila sam grozna prema njemu jutros”, rekla je Zoe dok joj se disanje polako smirivalo. “Nije me mogao ni pogledati. Mrzio me je, Jane.”
“Zoe, Ed te nikada ne bi mrzio. Obožavao te, i znao je da ga voliš. Molim te, nemoj misliti takve stvari.”
“Ali ja sam bila tako ljuta na njega, a on nije ništa loše napravio. Nisam ga čak ni pozdravila na odlasku, a sad ga više nema i više mu nikad neću moći reći koliko ga volim. Prekasno je. Što ću sad, što da radim?”
Prije no što je Jane uspjela odgovoriti, doktor je došao i poveo ih prema mjestu gdje je ležao Ed kako bi identificirala njegovo tijelo. Zoe je kao kroz omaglicu slušala dok su joj doktori objašnjavali kako je Eda udario autobus, kako nije imao šanse, da je umro na putu do bolnice. Riječi “masivna moždana trauma” i “ništa što bismo mogli učiniti” ulazile su joj i izlazile iz svijesti, ali nije mogla podnijeti misao na Edov bol, na njegove ozljede. Sve o čemu je mogla razmišljati bilo je: zašto, zašto? Zašto ga je pustila da ode iz kuće a da mu nije rekla kako ga voli? Da ga je zagrlila i time barem za koji trenutak odgodila njegov odlazak, on bi sada bio živ i njih bi dvoje sve mogli riješiti; bila je sigurna da bi. Da ga je odvezla na posao umjesto što ga je pustila da ide biciklom – mrzila je taj bicikl, uvijek se bojala da bi ga netko mogao srušiti i povrijediti...
Ali sad je kasno za sve. Ed je mrtav.
O moj Bože, Ed je mrtav.
Kao omamljenu odveli su je do Edova ležaja. Unatoč ozljedama – očistili su ga najbolje što su mogli, ali na licu i prsima još je ostalo tragova krvi – bio je to njezin Ed i poriv da ispruži ruke i dotakne ga, da ga zagrli i kaže kako će sve biti u redu, bio je prejak. Ali znala je da ne može. Umjesto toga, samo se okrenula i otišla, a uz nju i Jane, držeći je za ramena.
Sljedećih nekoliko sati prošlo je u izmaglici. Sjećala se da su joj ljudi davali čaj, da su je tješili i grlili, sjećala se klepetanja i zujanja kolica koja su prolazila kroz sobu za posjetitelje gdje su sjedili. Onda je došla Edova mama Susan i dvije su se žene zagrlile, povezane prevelikom boli koja ih je obje preplavila.
I sada, evo ih ponovo. Prošlo je tek nekoliko dana i bol je još tako jaka da se Zoe samo čudi što i dalje nekako diše.
Iz dubine prsa otme joj se glasan jecaj i ona brzo rukom prekrije usta upinjući se da se smiri. Mama joj čvršće stisne drugu ruku.
I tada obred počne.
Zoe sjedi suhih očiju dok svećenik počinje govoriti tihe, nježne riječi o njezinu mužu. A onda je red na Zoe. Nije sigurna da to može podnijeti, ali obećala je Susan i, dok korača prema podiju držeći u ruci napola izgužvan papir i gledajući more lica, sve te ljude koji su voljeli Eda, koji vole nju, zna da nešto mora kazati. Pristupi mikrofonu.
“Zapisala sam tu par stvari koje sam htjela reći, ali više nisam sigurna da su to prave riječi.” Glas joj blago napukne i Sandra se pokrene kako bi je došla utješiti, ali Zoe joj gotovo neprimjetno odmahne glavom i udahne dubok, isprekidan dah. “Zadnjih petnaest godina Ed je bio čitav moj svijet. On mi je bio sve i istina je da mi je to što moram nastaviti živjeti u svijetu bez njega jednako kao da moram prepješačiti nepreglednu pustinju bez kapi vode. Već mi se čini da tako živim, a on je tek otišao. I znam da svi kažu kako vrijeme liječi, ali mislim da ja to ne želim. Ne želim da uspomena na njega, na ono što smo zajedno imali, ikada izblijedi. Želim je čuvati zauvijek, da mi pomogne prebroditi teške dane za koje znam da dolaze.”
Zastane, pogleda u vlastite šake koje tako čvrsto stišću rub govornice da su im članci pobijelili.
“Uvijek ću željeti da sam mu neke stvari rekla, a da neke druge nisam, i uvijek ću maštati o tome kako bih promijenila nešto od onog što sam napravila na dan njegove smrti, i tijekom mjeseci i godina koje su prethodile. Ali ne mogu, i umjesto toga nastojat ću sačuvati u sebi sve one lijepe trenutke, a zaboraviti ružne…”
Ponovo zastane, pogleda ravno preda se i ulovi Janein pogled. Lice njezine prijateljice blijedo je, iscrpljeno, kao neka izbijeljena verzija nje same.
“Nadam se da ćete i vi moći učiniti isto. Sjećati se Eda s ljubavlju. Drago mi je što ste svi ovdje. Mislim da ovo ne bih mogla bez vas. Hvala vam…” I tu joj se glas slomi, a suze briznu i ona požuri natrag svom sjedalu i naručju svoje majke.
Svećenik nastavi dalje, ali Zoe je malo što doista čula. I tu je kraj obreda, i dok se zavjesa navlači oko lijesa, počinje Edova najdraža pjesma, Under My Thumb Rolling Stonesa. “Ne!” jekne Zoe, naglo okrene glavu i zagnjuri lice u dlanove puštajući suze da slobodno teku. A kad je ponovo podigla pogled, Eda više nije bilo.




2 komentara:

  1. Zdravo,
    Moje ime je ROBBI iz Cirebon Jawa Barat Indonezija, želio bih zahvaliti majci Alicia Radu da mi pomaže da dobijem dobar zajam nakon što sam puno patio u rukama lažnih internetskih zajmodavaca koji me vara da zaradim novac bez da mi ponudim zajam trebalo mi je zajam za zadnje 3 godine da bih započeo vlastiti posao u gradu Cirebonu gdje sam živio i padao sam u lažnu tvrtku u Turskoj koja me je varala i nije mi ponudila zajam. i jako sam frustriran jer sam izgubio sav svoj novac lažnoj tvrtki u Turskoj, jer dugujem toj banci i mojim prijateljima i nemam nikoga da trči, sve do jednog vjernika koji je moj prijatelj nazvao Siti Aminah nakon čitanja njezino svjedočenje o tome kako je dobila zajam od majke Alice Radu, pa sam se morao obratiti Siti Aminah i ona mi je rekla i uvjerila me da se obratim Majci Alicia Radu da je ona dobra majka i morala sam skupiti hrabrosti i kontaktirala sam majku Aliciju Radu i ja smo bili iznenađeni mojim kreditom koji je obrađen i odobren, a unutar 3 sata moj je kredit prebačen na moj račun i jako sam iznenađen što je to čudo i moram svjedočiti o dobrom djelu majke Alicije Radu
    pa bih savjetovao svima koji trebaju zajam da se obratite majci Alicia Radu e-mail: (aliciaradu260@gmail.com) i uvjeravam vas da ćete svjedočiti kao što sam učinio i možete me kontaktirati za više informacija o Majci Alicia Radu moju e-mail : (robbi5868@gmail.com) i još uvijek možete kontaktirati Siti Aminah koji me je upoznao majci Aliciu Radu e-mailom: (sitiaminah6749@gmail.com)
    neka Bog nastavi blagosloviti i ljubiti majku Aliciu Radu da promijeni svoj financijski život

    OdgovoriIzbriši
  2. Dobar dan,

    Trebate li bez osobnog ili poslovnog kredita bez pritiska i uz brzu suglasnost? Mi smo vam u Global Financeu pružili prave zajmove kako bi zadovoljili vaše potrebe.

    Naš proces uključuje;

    * INTERES NISKOG RATA!

    * FAST LOAN PRODAJA!

    * LAKO I STRES SLOBODNO OBRADU.

    * GARANTAN DAN PRIJE NAMJENE DAN!

    * 100% POVJERENJE I GENUINO!

    Obratite nam se sada za više informacija o ponudama za kredit i okončat ćemo vaše financijske probleme

    Kontaktirajte nas putem:

    EMAIL: sarahharvey@myglobalfinancefund.com

    OdgovoriIzbriši