utorak, 12. prosinca 2017.

Erling Kagge TIŠINA U DOBA BUKE


Erling Kagge
TIŠINA U DOBA BUKE
S norveškog preveo Bekim Sejranović


I.

Kad nisam u mogućnosti hodati, penjati se ili otploviti iz svijeta, naučio sam kako se od svijeta odvojiti, ostaviti ga vani i zaključati vrata za sobom.
Trebalo je vremena da to naučim. Tek kada sam shvatio kako imam duboku potrebu za tišinom, mogao sam krenuti u lov za njom – a ona je ležala tamo, duboko ispod kakofonije prometne buke i misli, glazbe i zvuka strojeva, pametnih telefona, motornih čistilica snijega i čekala me. Tišina.

Nedavno sam pokušao uvjeriti svoje tri kćeri kako se tajna svijeta krije u tišini. Sjedili smo u kuhinji za stolom i jeli nedjeljni ručak. To je bio jedini objed tijekom tjedna kada smo svi imali vremena sjediti i razgovarati jedni s drugima, licem u lice. Ostalih dana u tjednu svi smo zauzeti svakojakim obvezama. Djevojčice su me skeptično promatrale. Zar tišina nije ništavilo? Prije nego što sam im bio uspio objasniti kako tišina može biti poput prijatelja i da je ona luksuz mnogo vrjedniji od torbica Marc Jacobs koje su tako željele kupiti, presuda je bila izrečena: “Za tišinom je dobro posegnuti kad nisi dobre volje. Osim toga, tišina nema nikakve vrijednosti.”
Dok smo tako sjedili za stolom i jeli, odjednom sam se prisjetio kako su bile radoznale dok su bile malene. Kako bi se samo čudile kad bi otkrile što se krije iza nekih vrata. Ili njihova pogleda kada bi zurile u prekidač za svjetlo i pitale mogu li “otvoriti svjetlost”.
Pitanja i odgovori, pitanja i odgovori. Čuđenje je stroj koji pokreće život. Ali moja djeca sada imaju 13, 16 i 19 godina i postupno se sve manje i manje čude. A ako bi se već čemu i čudile, odmah bi vadile svoje pametne telefone i tražile odgovor. I dalje su radoznale, ali izrazi lica manje su djetinjasti, više odrasli, a njihove glave pune se s više ambicija nego pitanja. Nitko više nije bio zainteresiran razgovarati o tišini pa sam se odlučio ispričati priču čiji je cilj, naime, upravo taj: dozvati tišinu.

Dva prijatelja odlučila su osvojiti Mount Everest. Rano izjutra napustili su bazni kamp i uzeli se penjati sjeverozapadnom stranom planine. Sve je prošlo kako treba. Obojica su se popela na vrh, ali tamo ih zateče oluja. Uskoro su uvidjeli da se neće spustiti živi. Prvi je nazvao svoju trudnu ženu preko satelitskog telefona. Zajedno su se dogovorili kako će se dijete koje je nosila zvati. Nakon toga izdahnuo je tu ispod samog vrha. Drugi penjač nije uspio dobiti nikoga prije nego što je umro. Nitko zapravo ne zna točno što se dogodilo tog popodneva. Zahvaljujući hladnoj, suhoj klimi na nadmorskoj visini od preko 8000 metara, bili su savršeno suhi i smrznuti. Leže tamo u tišini, neizmijenjeni, otprilike isti kao kad sam ih posljednji put vidio prije 22 godine.

Bar jednom za stolom zavlada muk. Jedan od mobitela proizveo je zvuk “pip” javljajući kako je stigla poruka, ali nikome od nas nije padalo na pamet da gleda u mobitel u tom trenu. Ispunjavali smo tišinu sami sobom.

Nedugo zatim bio sam pozvan održati predavanje na Sveučilištu St. Andrews u Škotskoj. Temu sam trebao odabrati sam. Obično pričam o ekstremnim ekspedicijama diljem svijeta, ali taj sam put odlučio pozabaviti se kućnim temama, razmišljao sam o tom zajedničkom nedjeljnom ručku, dakle, o tišini. Dobro sam se pripremio, ali kao i obično imao sam malu tremu pred nastup. Možda su moje tlapnje o tišini primjerene obiteljskom stolu, ali ne i za predavanje na jednom sveučilištu? Nije da sam očekivao biti izviždan tijekom tih 18 minuta koliko je predavanje imalo trajati, ali sam uistinu htio u studentima potaknuti radoznalost za tim što mi je ležalo na duši.
Započeo sam predavanje minutom šutnje. Zavladao je potpuni muk. Ostalih sedamnaest minuta pričao sam o tišini oko nas, ali sam im također objasnio i o tišini u nama. Studenti su i dalje sjedili u tišini. Slušajući. Činilo se kao da im je nedostajalo tišine.
Iste večeri otišao sam u pub s nekolicinom studenata. Dok smo sjedili unutra, tik do vrata kroz koja je dopirao hladan propuh, svatko sa svojom kriglom piva, prisjećao sam se vremena dok sam i sam bio student u Velikoj Britaniji. Ugodni i radoznali ljudi, dobra atmosfera, zanimljivi razgovori. Što je tišina? Gdje je ona? Zašto je bitnija nego ikada? To su bila tri pitanja na koja su tražili da im odgovorim. Uistinu jako cijenim tu večer, ne samo zbog ugodna društva nego zato što sam zahvaljujući tim studentima shvatio koliko malo i sam znam. 
Nakon što sam se vratio doma, nisam mogao prestati razmišljati o tim trima pitanjima. To se pretvorilo u pravu strast. Počeo sam pisati, razmišljati, ponajviše zbog sama sebe. Večer za večer ostajao sam sjediti razmišljajući o tim trima pitanjima.

Na kraju sam ostao s 33 pokušaja odgovora.


1 komentar:

  1. Dobar dan,

    Trebate li bez osobnog ili poslovnog kredita bez pritiska i uz brzu suglasnost? Mi smo vam u Global Financeu pružili prave zajmove kako bi zadovoljili vaše potrebe.

    Naš proces uključuje;

    * INTERES NISKOG RATA!

    * FAST LOAN PRODAJA!

    * LAKO I STRES SLOBODNO OBRADU.

    * GARANTAN DAN PRIJE NAMJENE DAN!

    * 100% POVJERENJE I GENUINO!

    Obratite nam se sada za više informacija o ponudama za kredit i okončat ćemo vaše financijske probleme

    Kontaktirajte nas putem:

    EMAIL: sarahharvey@myglobalfinancefund.com

    OdgovoriIzbriši