utorak, 2. siječnja 2018.

Soner Çağaptay NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE

Soner Çağaptay
NOVI SULTAN - ERDOGAN I KRIZA SUVREMENE TURSKE 
S engleskog jezika prevela Branka Maričić


UVOD
Upoznajte Recepa Tayyipa Erdoğana
    
     U petak 15. srpnja 2016., dok sam se vozio kući za vikend, na mobitelu mi se pojavila zastrašujuća poruka moje pomoćnice. „Prevrat u Turskoj!“, pisalo je. „Kako?“, upitao sam se. Iako je zemlja u XX. stoljeću doživjela nekoliko državnih udara, kao dugogodišnji proučavatelj turske politike vjerovao sam da je ondje prošlo doba prevrata. Bio sam u krivu. Za nepunih sat vremena obreo sam se u CNN-ovu studiju u Washingtonu, gdje sam se pridružio Wolfu Blitzeru u njegovoj emisiji The Situation Room kako bismo raspravili trenutačni razvoj događaja.
     Wolf mi je u TV postaji prikazao snimku rastućeg kaosa, uključujući prizore aviona Turskih zrakoplovnih snaga kako bombardiraju Ankaru, glavni grad zemlje, i zamolio me za komentar. Ostao sam bez riječi, na trenutak sam se smrznuo. Više od dva desetljeća s užitkom sam analizirao Tursku i pisao o njoj, demokratskoj zemlji s većinskim muslimanskim stanovništvom i članici NATO-a, što je već samo po sebi navodilo na pomisao da bi nekako trebala biti izuzeta iz relativnog nereda na Bliskom istoku. Ali te večeri, dok sam gledao snimke turske vojske kako bombardira vlastitu prijestolnicu – Ankara je posljednji put doživjela vojni napad 1402. kad su kroz nju protutnjale Timurove postrojbe – promijenio sam mišljenje. I te noći prvi put nisam uživao proučavajući Tursku. U 2 sata ujutro potišteno sam sjeo da napišem uvodnik za Washington Post.[1]
     Iako je urota protiv predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana i vlade Stranke pravde i razvoja (AKP), na sreću, hitro ugušena, moji nazori o turskoj politici ostali su nepromijenjeni – Turska je u nevolji, vrlo velikoj nevolji. Zemlja je rascijepljena između pristalica i protivnika predsjednika koji je od 2002. zaredom pobjeđivao na izborima s desničarsko-populističkim programom. Svojim antielitizmom, nacionalizmom i konzervativizmom Erdoğan je arhetip političara slične orijentacije diljem svijeta. Demonizirao je i uništio glasačko tijelo koje mu nije bilo sklono i tom je strategijom dramatično pogoršao polarizaciju u Turskoj, koja je sada oštro podijeljena u tabore za njega i protiv njega. Prvi, konzervativna turska nacionalistička desničarska koalicija, vjeruje da je zemlja raj; drugi, razjedinjena skupina ljevičara, sekularista, liberala i Kurda, misli da je pakao.
     Još je gore to što terorističke organizacije poput ekstremističke Kurdistanske radničke stranke (PKK) i džihadističke Islamske države Iraka i Sirije (ISIS) iskorištavaju taj rascjep u Turskoj i povećavaju krvoproliće. Od ljeta 2015. do kraja 2016. Turska je pretrpjela čak 33 velika ISIS-ova i PKK-ova teroristička napada, u kojima je ubijeno gotovo 550 osoba. Svaki put kad napadne PKK, Erdoğanov se blok obruši na oporbu, kao što se dogodilo 17. prosinca 2016. – poslije PKK-ova terorističkog napada u kojem su ubijena četrnaestorica turskih vojnika koji nisu bili na dužnosti, kad je provladina rulja izbombardirala ogranke prokurdske Narodne demokratske stranke (HDP-a). A napadne li ISIS, oporbeni blok okrivi Erdoğana i vladu zato što ih ne štiti pa je tako 31. prosinca ISIS naciljao novogodišnju proslavu u istanbulskom noćnom klubu i poubijao 39 osoba, a poslije napada je sekularna Turska smjesta okrivila vladu i provladine medije za raspirivanje mržnje, primjerice, tvrdnjama da novogodišnje proslave spadaju u „druge kulture i svjetove.“[2] Kako bi stvari bile gore, međunarodni protagonisti iz Assadova režima u Damasku koji je Ankara pokušala zbaciti tijekom građanskog rata u Siriji, te Rusija i Iran koji ga podupiru, jedva čekaju da Erdoğan padne i da Turska potone u kaos.
Ukratko, Turska je u krizi. Hoće li se pod takvim pritiskom raspasti? Doista bi mogla i dogodi li se to, nastat će prava katastrofa. Turska zemljopisno i ideološki zauzima ključan položaj između Europe, Bliskog istoka i središnje Azije. Ona je najstarija demokracija i najveće gospodarstvo između Italije i Indije i njezin bi slom izazvao puno veći kaos od onoga koji trenutačno vlada u Siriji i Iraku.
     Može li Turska izbjeći takvu nesretnu budućnost? Svaki odgovor na to je nemoguć bez potpunog razumijevanja Erdoğanova uspona i političkih težnja. Turski predsjednik je među najutjecajnijim državnicima našeg vremena. On i stranka koju vodi – isprva de iure, trenutačno de facto – pobijedili su u razdoblju od 2002. do 2017. na sedam parlamentarnih izbora, na trima nacionalnima lokalnim izborima, jednim predsjedničkim te na dva referenduma. Razumijevanje Erdoğana iziskuje analizu njegova odrastanja kao pobožna mladića u sekularnoj Turskoj, maltretiranja koje je doživio od pozapadnjačenih elita i uspona na vlast kroz sve snažniji pokret čiju je personifikaciju predstavljao – političkog islama. Od samog ulaska 1990-ih u nacionalnu politiku Erdoğan se predstavlja siromahom iz bijedne četvrti. Poput prijašnjih turskih populističkih vođa, primjerice Süleymana Demirela i Bülenta Ecevita, Erdoğanov politički identitet uvijek se temeljio na tvrdnji da predstavlja glas obična čovjeka i da zastupa njegove interese protiv elite.
     Erdoğan je zagrizao u tursku politiku 1970-ih u islamističkoj Stranci nacionalnog spasa (MSP) i njezinoj školi Nacionalna straža, duboko konzervativnom, protuzapadnjačkom i krajnje protusekularnom pokretu. Poslije, 1990-ih, počeo se uspinjati kroz hijerarhiju MSP-ove sljednice, Stranke boljitka. Potom je uporabio vlastitu političku stranku AKP (ulaštenu inačicu RP-a osnovanu 2001. uz pomoć RP-ova vođe i kasnijeg turskog predsjednika Abdullaha Güla) kako bi postao najmoćnija osoba u zemlji. Rođen 1954. u radničkoj obitelji iz borbene istanbulske četvrti, Erdoğan je proizvod najvećega turskoga grada i trgovinske prijestolnice. Poslovan je, pragmatičan i u potrazi za globalnim priznanjem, ali, kao islamistički političar, također krajnje netrpeljiv prema sekularnim elitama koje su dominirale gradom u XX. stoljeću. Osvojio je bivšu osmansku metropolu uspješno služeći mandat kao njezin gradonačelnik od 1994. do 1998. prije nego što se bacio na osvajanje cijele Turske. Njegov je AKP ušao u turski parlament kao najveća stranka u studenom 2002.







[1] Soner Cagaptay, „The coup attempt is bad news for Turkey’s democracy“, Washington Post (July 16, 2016).
[2] Tim Arango, „Nightclub massacre in Istanbul exposes Turkey’s deepening fault lines“, New York Times (January 1, 2017).

Nema komentara:

Objavi komentar