Nikola Petković PUT U GONARS

Nikola Petković

Put u Gonars

Internacija

1.

Niko, ča si se inkantal, pitala je Jelena gledajući u svog supruga koji je skamenjen stajao u hodniku kuće u Ulici Adolfa Vebera Tkalčevića, iz kojega su je, preko terase, negdje oko dva ujutro, ugurali u automobil rekavši joj, ponesite kaput. Nikola Luzer zbunjen je gledao vojnike, njih pedesetak i jednu jedinu ženu, sad već na cesti ispred male obiteljske kuće. I kašlješ... stavi ruku na usta kad kašlješ, ča ne vidiš koliko ih je... imej krijanci... dodala je okrenuvši se na visokim petama, sada već s kaputom prebačenim preko ruke, još jednom ga pogledavši pred put. Mirna. Tamo gdje je sada vode ili je hladnije nego tu u Bakru ili je ne kane tako skoro vratiti.

2.

Pred vratima stana stoji djevojčica. Uplakana. Nema više od četiri godine. Prekratka tamnoplava haljinica, u kojoj je odnedavno odlučila spavati, jedva doseže do igrom ogrebanih koljena. Niko se, povijen poput kosijera, vuče drvenim stepenicama. Hvata je za ruku i odvodi u stan. Nema mame, govori dijete, kamo su je odveli? Da, uvjeren je da joj odgovara njen otac u stuporu i sam se uvjeravajući u to da Jelke s njima sada nema.

Jelke, koja je prije nekoliko sati ušla u postelju s njime, tiha i umorna. Sad, kao da ju je netko izbrisao s ekrana soba, hodnika, terase, odnijevši je tko zna gdje. I Niko i njegova kćerka jedinica okretali su se po stanu i predvorju očima slijedeći prazninu.

Niko je malu Jasnu podigao u naručje i odnio natrag u krevet. Legao je do nje nekoliko se sati pretvarajući da spava. Čak bi malo i zahrkao, ne bi li sve to izgledalo uvjerljivije, jer bio je po tome poznat u obitelji, taj šampion hrkanja i gospodar nikad izmjerenih ali veoma čujnih apnea. Ali njihova je Jasna znala da tata glumi.

I sama je, sklupčavši se uz njega, sklopila oči, ne bi li svog “uspavanog čuvara” uvjerila da i sama uspijeva zaspati.

Na vesla

1.

Jebem li ti slatku majku u kiselo dupe, gazda Lazo najavljuje novi radni dan. Brijačnica je puna ljudi. Utorak je ujutro. Nikola, jel ćeš da mešaš taj sapun il da te ja sapunjam, kiselo ti dupe kevi krcam... Nitko se ne smije. Druga je godina rata. Netko im je, govori se, dojavio da je Jelka kriomice odnosila lijekove u šumu ponad Bakra. Partizanima.

Puno se toga govori u Gradu.

U Gradu se stalno govori. Govori se toliko da kada se poklope priča i zbilja, od svega jedva da nešto preživi i ostane. Tako da u tu zbilju malo tko vjeruje. Onako, kao da zbilja nije sama od sebe iskrsla pred oči Grada i ukoračila u živote stanovnika. Sve postaje stvarno na način kao da je zbilju priča o njoj na nju nagovorila. Rekavši joj da je stvarna.

Nikola, nasapunjaj Karla... gosin Antić, ovaj moj tamburaš nikako da dođe sebi, jebem li ga šonjava... Gospodine Vorkapiću, odgovara stari bakarski patricij čija brada nestaje pod gustom pjenom. Prstima je pažljivo nanosi Nikola. Ili se upristojite ili tražite druge mušterije... Gosn Karlo, ne bi ja da nije ovaj mlatimudan prolupo otkad mu ženu odvelo u logor, ko da je sam na svetu, ko da ne odvode kad oće, koga oće i gde oće kadgod im kurcu ćeif... Gospodine Lazo, ovo je previše, ustaje Karlo Antić, ljutito otirući gustu pjenu rukavom Nikoline bijele kute... Niko, zapolne ćemo finit posal, govori šegrtu, znajući da će ga on obrijati na barci na putu za Tanku puntu gdje ribare.

Za kutiju cigareta Niko vesla, nekad kao prijatelj vlasnika tekstilne kompanije koja i pod okupacijom posluje dobro. Nekad kao posilni. To Nikola ne propituje. More je ionako bolje od, u zadnje vrijeme sumnjive, bakarske vode.