Jasen Boko LATINSKOM AMERIKOM UZVODNO. ZA CHE GUEVAROM OD PATAGONIJE DO KUBE
1.
O, Che naš, koji jesi na nebesima…
- Tužno je što je Che
umro na mjestu gdje ga nitko ne voli - kaže 76-godišnji Lorenzio pa potegne dim
cigarete i zašuti pripremajući listove koke, koju neprekidno žvače, za novi zalogaj.
Sjedimo pred njegovom
skromnom kamenom kućicom smještenoj na padini obrasloj makijom, na kojoj je
Lorenzio raskrčio nekoliko stotina metara kako bi na škrtoj bolivijskoj zemlji
sadio krumpir i kukuruz. Kućica se nalazi otprilike na pola puta između jaruge
Quebrada del Churo, u kojoj je argentinsko-kubanski revolucionar ranjen i
uhvaćen, i La Higuere, sela u kojem je sljedećeg dana ubijen. Taj dio Bolivije
i danas je rijetko naseljen i teško dostupan, a idilične zelene padine
obližnjih brda bile su te 1967. godine poprište najveće pobjede CIA-e nad
brojnim južnoameričkim gerilskim pokretima.
Lorenzio je bio među
posljednjima koji su prije pedeset godina vidjeli Guevaru živog. Kad su elitne
bolivijske vojne jedinice, sastavljene od gotovo 2000 vojnika i potpomognute
CIA-om nakon višemjesečnog progona napokon 8. listopada 1967. okružile i
uništile Cheovu skupinu, svedenu na sedamnaest gerilaca, a Chea ranili i
zarobili, Lorenzio je imao 26 godina. La Higuerom se tada brzo pronio glas da
je nakon dva dana puškaranja i ostavši bez oružja zarobljen ranjeni Che. Gotovo
svi stanovnici, njih tridesetak, spustili su se u klisuru da vide to čudovište kojim ih je državna propaganda
plašila već tjednima.
- Ležao je vezan na mjestu gdje su ga
uhvatili, pokraj velikog kamena, ranjen na dva mjesta, krvav, okružen
vojnicima… Onako prljav, iscrpljen i bespomoćan djelovao je jadno - progovara
opet Lorenzio, prisjećajući se prizora koji su vidjeli preplašeni seljaci.
Dan prije nego što je
zarobljen, Che je nedaleko odatle zapisao posljednju bilješku u svoju
bilježnicu koja će poslije biti objavljena kao Bolivijski dnevnik. Posve svjestan bezizlazne situacije, okruženja
u kojem se nalazi nekolicina preostalih gerilaca i znajući da broji posljednje
sate, Che nije izgubio svoj smisao za ironiju. Piše: „Jedanaest mjeseci
gerilskog pokreta slavili smo na idiličan način.“ Idila je završila 48 sati
kasnije, kad su svi već bili pobijeni. Jedino za čim je sigurno žalio bila je
činjenica da je uhvaćen živ. Pogreška
se dogodila jer mu je jedan metak (dva su pogodila njega) onesposobio pušku.
Sve ostalo bilo je upravo onako kako je i znao da će jednom biti, da neće
umrijeti za radnim stolom ili u krevetu.
Tog će poslijepodneva
vojnici ranjenog Chea odvući nekoliko kilometara sjevernije, u La Higueru, i
zatvoriti ga u malu seosku školu izgrađenu od blata. Ondje će ga sljedećih
dvadesetak sati ispitivati pukovnik bolivijske vojske Andrés Selich,
jugoslavenskog podrijetla, koji je akciju vodio, i Félix Rodríguez, CIA-in čovjek
na terenu. Njih će dvojica zajedno s vojnicima koji su sudjelovali u ranjavanju
Chea iskoristiti to vrijeme za trijumfalno fotografiranje sa slavnim trofejem.
Premda ga je Amerika kao
ratni trofej željela živog, Bolivija, poučena iskustvom zarobljavanja Fidela
Castra, koji je upravo nakon pomilovanja pokrenuo uspješnu revoluciju na svom
otoku, nije ništa htjela prepustiti slučaju. Sutradan je putem radija u La
Higueru stigla šifrirana poruka iz vojnog vrha: Kaži dobro jutro tati! Bila je to dogovorena naredba za egzekuciju
Che Guevare. Nije bilo nikakva suđenja, a za ubojstvo se dragovoljno javio
vojnik Mario Terán. Dobio je samo jednu uputu: “Neka rane izgledaju kao da su
nastale u borbi”. Kad je egzekutor ušao u školu, Che je, pričat će poslije Terán,
s mukom ustao i rekao: „Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavice, samo ćeš
ubiti čovjeka!“ Dobrovoljac je hrabro pucao u vezanog ranjenika, devet
puta. Tako je 9. listopada 1967., u 13 sati i 10 minuta, na blatnjavom podu
škole u La Higueri, u izoliranoj bolivijskoj provinciji, izdahnuo Che Guevara, za
jedne simbol borbe za pravedniji svijet, za druge crveni komunistički vrag.
Umro je dostojanstveno i hrabro, zapisao je CIA-in agent Félix Rodríguez.
Terán, koji će ostatak
života provesti skrivajući se, protagonist je zanimljive priče, koja je
događajima u La Higueri dodala pomalo ironičan kraj. Potkraj devedesetih
nekadašnji egzekutor je oslijepio, a njegov sin zatražio je pomoć upravo od
kubanskih liječnika koji su besplatno pomagali siromašnim bolesnicima širom
Južne Amerike, posebno kao stručnjaci u otklanjanju mrene. Uz Castrovo
odobrenje Kubanci su uspješno operirali Guevarina ubojicu te je ovaj opet
progledao.
Neposredno nakon ubojstva Cheovo
mrtvo tijelo helikopterom je prebačeno šezdesetak kilometara dalje, u
Vallegrande, sjedište vojnoga garnizona iz kojeg je akcija vođena, gdje je dva
dana bilo izloženo u praonici u stražnjem dvorištu bolnice Nuestro Señor de Malta. Bio je to najsigurniji način da se novinare,
a onda i narod uvjeri kako je zvijer
mrtva. Izloženo na betonskom bazenu koji je služio za pranje prljavog bolničkog
rublja, tijelo mrtvog revolucionara mnoge je podsjetilo na poznatu sliku Andrea
Mantegne Oplakivanje Krista, iz 1480.
Religiozne konotacije bile su toliko snažne da se gradom pronio glas o mrtvom mučeniku,
pa su žene rezale uvojke Guevarine kose kako bi ih, u religioznom žaru,
sačuvale kao relikviju. Ne bi me čudilo da su molitve tih dana započinjale sa:
O, Che naš, koji jesi na nebesima…
Nakon izlaganja tijela Che
je zajedno s poginulim suborcima u tajnosti pokopan, kako bi se izbjeglo obožavanje groba. Prošlo je punih
trideset godina dok akteri tajnog pokopa nisu progovorili, pa je Cheovo tijelo
pronađeno skriveno pod pistom aerodroma u Vallegrandeu, na mjestu gdje je danas
njegov mauzolej. Nedaleko od njegova groba pronađena su i tijela njegovih 12 apostola, revolucionara ubijenih u istoj
akciji. Priča se ponavlja kroz povijest: karizmatični junak koji se bori za
radikalne promjene biva izdan i ubijen, a nakon smrti doživljava uskrsnuće i postaje mesija velike
religije/ideologije. Malo nakon toga Organizacija
oko njegova lika stvara pravi kult i prilagođuje ga svojim potrebama, često
manipulirajući likom vođe u svrhu vlastite promocije.
Drama u La Higueri označila
je kraj loše koordinirane gerilske akcije koja je započela jedanaest mjeseci
ranije, dolaskom u La Paz Adolfa Mena Gonzáleza, sredovječnog
urugvajskog biznismena, iza čije se maske krio neprepoznatljivi Che Guevara. Pokušaj izvoza revolucije u srce
Južne Amerike od početka je minirala bolivijska Komunistička partija, koja je
trebala biti glavni koordinator i pomagač akcije, a čiji se lider Mario Monje,
ni jednog trenutka nije držao dogovora te je gerilce prepustio njihovoj sudbini.
Cijelo su se to vrijeme borci - Kubanci i lokalni revolucionari - probijali
uglavnom besciljno kroz prašume juga Bolivije, izbjegavajući velike vojne snage
koje su im stalno bile za petama, pokušavajući ponoviti uspješno kubansko
iskustvo.
Ovaj put, međutim, ništa nije bilo isto, a
najviše je nedostajala potpora seljaka, koja je na Kubi i donijela prevagu.
Castrova uloga u napuštanju Chea u bolivijskoj nevolji i danas je tema
prijepora, ali ostaje činjenica da je s nekolicinom loše naoružanih suboraca bio
napušten od svih i prepušten sudbini. Paradoksalno, Bolivija koja je sa svim
susjedima vodila ratove i baš sve izgubila, ovu je vojnu akciju, vjerojatno
zbog CIA-ine kontrole i koordinacije, izvela efikasno.
O tome što se događalo
nakon Cheove smrti Lorenzio ništa ne zna. Do njega ne dopiru vijesti iz
vanjskog svijeta, nema ondje ni novina ni radija. Ne komentira politiku, ne iznosi
svoj stav - vjerojatno izrečen u onom “nitko ga nije volio” - jer se brine o
golom preživljavanju. I danas, kao i prije pola stoljeća, on skrbi o svojih
nekoliko krava i malom polju na kojem rastu krumpir i kukuruz. Pokazuje mi
jednostavnu krušnu peć u kojoj ponekad, kaže, ispeče kruh, a jedina gastronomska
konstanta u njegovu životu je lišće koke koje žvače i rakija od šećerne trske
“koju mu iz tvornice u Santa Cruzu, vrlo povoljno, nabavlja prijatelj”.
Sjedimo tako i razgovaramo
o životu, svakodnevici. Revolucija ga, kao ni išta drugo iz vanjskog svijeta,
ne zanima. Ja njemu cigaretu, on meni rakiju, mijenjamo rijetka životna dobra i
razmijenimo poneku rečenicu, duboko u bolivijskoj provinciji na kraju svijeta,
bez tekuće vode, struje i ostalih civilizacijskih postignuća.
- Što radite kad ne radite
u polju? - kako bi prekinula tišinu pita ga Nikolina, koja i ovaj put putuje sa
mnom.
Zbunjen, Lorenzio pogleda
u našeg vodiča Adalita, zahvaljujući kojem smo i pronašli mjesto Cheova
zarobljavanja i koji nas je upoznao s Lorenziom. Adalit mu pokušava objasniti
koncept slobodnog vremena, pojasniti
pitanje. Lorenzio se smije, odmahuje rukom, takvo što ovdje ne postoji, uvijek
ima posla na zemlji i oko krava.
La Higuera je i danas
ostala zabit, i dalje ne postoji asfalt ni autobusna linija kojom bi se do sela
stiglo. Trebali su nam dani kako bismo organizirali dolazak u selo, a da ne
dođemo nekom od rijetkih turističkih tura koje pokrivaju tzv. Ruta del Che i jedini su službeni način
upoznavanja s posljednjim Cheovim danima. Preko lokalnih veza u Vallegrandeu
došli smo do Adalita, mladića koji povremeno radi kao vodič u pratnji
radoznalih tragača za Cheom. Kako mu ime odaje, Adalit ima arapske korijene, a ni
sam ne zna objasniti kako su njegovi arapski preci dospjeli u srce Južne
Amerike. Posjeo nas je u svoj pohabani automobil i satima nas vozio lošom
cestom, katkad vododerinom, mijenjajući usput probušene gume, kako bismo stigli
u La Higueru.
A onda smo se pješice,
kozjom stazom, spustili prema mjestu Cheova zarobljavanja, u uskoj, zarasloj jaruzi
Quebrada del Churo. Uz kamen iza kojeg se skrivao, ranjen, s oštećenom puškom,
raste stablo, a u blizini je podignut mali kružni spomenik. Danas je to mirno
mjesto, na koje malo tko zalazi, osim fanatika u potrazi za Cheom, a cijeli je
prostor išaran porukama potpore posjetitelja popularnom revolucionaru.
Škola u La Higueri, koja
je nekoć bila izgrađena od blata, danas je obnovljena i pretvorena u mali mjesni
Muzej. Otvara nam ga ključarica koju
je Adalit, nakon potrage za njom po selu, pronašao u njezinu polju, kako radi na
zemlji. Ovo je mjesto daleko od svega pa su posjetitelji rijetki, i Muzej se
otvara tek po potrebi. Po zidovima male prostorije koja je u ono vrijeme bila pregrađene
zidom i u kojoj je ranjeni Che proveo posljednju noć života, odvojen od dvojice
svojih suboraca s kojima je zarobljen, danas su izložene brojne uspomene na
posljednje sate slavnog revolucionara. Uz nekoliko dokumenata i zemljovida tu
su i rukom ispisane riječi zahvale i divljenja posjetitelja.
Glavni trg La Higuere, ako
se tako može nazvati prašnjava ledina s nekoliko stabala i popločanim parkom,
sav je u znaku Che Guevare, a naivne skulpture i brojne parole podsjećaju na
čovjeka koji je u to malo mjesto, sasvim slučajno, došao samo jednom, da iz
njega više živ ne izađe. Na glavnom spomeniku, s parolom Tvoj
primjer rađa novo svitanje, poprsje ubijenog revolucionara u društvu je velikog križa. To je još
jedna potvrda religioznih konotacija Cheova kulta, koji je u očima puka pretvoren
u pravog mučenika, bez obzira na njegovu ideologiju suprotstavljenu crkvenoj.
Dok obilazimo trg,
spomenike i parole, Adalit u pustom selu pokušava pronaći Vanessu, mladu gostioničarku
u jedinom bar-restaurantu u selu
nazvanom La Tania. Bilo je to kodno
ime Tamare Bunke, nekoć suradnice istočnonjemačkog Stasija, koja je zajedno s
Cheom sudjelovala u fatalnom bolivijskom pohodu. Na zidu pred barom veliki je
grafit, portret Chea s cigarom. Vanessa ne nudi jelovnik, restoran nema hrane, a ni pića u ponudi. Može se dobiti samo jedno piće:
Coca-Cola, i to ona dvolitarska!
„Jesmo li se za to
borili?“ možda bi se upitao Che, ali bez turista nema ni svrhe imati bilo što
iza skromnog šanka, pogotovo kad je najbliži dućan udaljen tri sata vožnje. I
dok ispijamo najpoznatiji američki proizvod, Vanessa nam povjerava kako neće
još dugo ostati ovdje, ide studirati ekonomiju ili nešto drugo, ne zna, ali zna
da odlazi u Sucre ili Santa Cruz. Bilo gdje, samo da se izvuče iz ovog slijepog
crijeva svijeta, za koji nikad nitko ne bi čuo da ovamo jednom davno nije
zalutao čovjek koji će nakon smrti postati ikona svih lijevih pokreta.
Lorenzio ne pije colu, preferira lišće koke, pa nam se
nije pridružio u restoranu, ostao je uz
svoje krave i kukuruze.
Ipak, nešto se u Boliviji
promijenilo, a Cheov se san naizgled ostvario, ne revolucijom, nego
demokratskim izborima. Bolivija je od dolaska na vlast Eva Moralesa 2006.
godine socijalistička zemlja koja se s uspjehom bori s bijedom, američkim
utjecajem i korporacijskim kapitalizmom. Priča o bolivijskoj socijalističkoj
vlasti prilično je kompleksna. Evo Morales daleko je od crno-bijele slike
socijalističkog anđela, ali činjenica je da je Bolivija na putu da se izvuče s
dna ljestvice najnerazvijenijih zemalja i da stvari krenu nabolje.
U zemlji u kojoj ga „nitko
nije volio” Che je danas heroj. Zidovi su ukrašeni njegovim slikama i grafitima
posvete, a La Higuera je, kao i nešto veći Vallegrande, gdje su uređeni muzej i
mauzolej poznatog revolucionara, danas sveto
mjesto revolucije. Bolnička praonica
u kojoj je tijelo bilo izloženo pretvorena je, opet u religioznom duhu, u
Golgotu na kojoj je stradao revolucionarni mučenik i mjesto hodočašća svjetske
ljevice. Ta bolivijska priča podsjeća me na nekadašnja putovanja tragovima revolucije u zemlji u kojoj
sam odrastao, s jedinom razlikom što školske ekskurzije ne dolaze do La
Higuere, selo je i dalje predaleko od civilizacije; svrati se u Vallegrande i
to je to.
Sasvim nedavno, u
listopadu 2017., obilježena je pedesetogodišnjica Cheove smrti, a u La Higueri
je održana velika komemoracija na kojoj su sudjelovali brojni državnici. Ipak,
Morales i ostali dobro uhranjeni političari slavili su Chea na mjestu do kojeg
su mogli doći svojim limuzinama, nitko se nije pješice kozjom stazom spustio
dva kilometra do Quebrade del Churo gdje je Che zarobljen. Došli su u La
Higueru, održali govore, obilno jeli i pili, postavili nove spomenike i
natpise, posjetili i Vallegrande, i vratili se doma. La Higuera je nakon njihova
odlaska ostala ono što jest: zabačeno provincijsko selo s jedva sedamdeset
stanovnika, od kojih ni jednog nismo vidjeli na ulici, bez asfalta, ali s novom
školom u kojoj je danas sedam đaka. Stara je škola, u kojoj je ubijen Che,
pretvorena u Muzej.
Nakon obilaska križnog puta legendarnog revolucionara i
ispijanja Coca-Cole u selu više nije
bilo ničeg zbog čega bismo se zadržavali. Pozdravljamo se s Vanessom i
Lorenziom, napuštamo sveto mjesto i
La Higuera ostaje iza nas u oblaku prašine. Vanessa će uskoro za nama, da se
nikad ne vrati, i samo Lorenzio, kao živi spomenik događaja od prije pola
stoljeća, ostaje ondje. La Higuera tone u svoj provincijski san do neke
sljedeće obljetnice.
Primjedbe
Objavi komentar