Jasen Boko LATINSKOM AMERIKOM UZVODNO. ZA CHE GUEVAROM OD PATAGONIJE DO KUBE


   1.      O, Che naš, koji jesi na nebesima…

           - Tužno je što je Che umro na mjestu gdje ga nitko ne voli - kaže 76-godišnji Lorenzio pa potegne dim cigarete i zašuti pripremajući listove koke, koju neprekidno žvače, za novi zalogaj.
          Sjedimo pred njegovom skromnom kamenom kućicom smještenoj na padini obrasloj makijom, na kojoj je Lorenzio raskrčio nekoliko stotina metara kako bi na škrtoj bolivijskoj zemlji sadio krumpir i kukuruz. Kućica se nalazi otprilike na pola puta između jaruge Quebrada del Churo, u kojoj je argentinsko-kubanski revolucionar ranjen i uhvaćen, i La Higuere, sela u kojem je sljedećeg dana ubijen. Taj dio Bolivije i danas je rijetko naseljen i teško dostupan, a idilične zelene padine obližnjih brda bile su te 1967. godine poprište najveće pobjede CIA-e nad brojnim južnoameričkim gerilskim pokretima.
          Lorenzio je bio među posljednjima koji su prije pedeset godina vidjeli Guevaru živog. Kad su elitne bolivijske vojne jedinice, sastavljene od gotovo 2000 vojnika i potpomognute CIA-om nakon višemjesečnog progona napokon 8. listopada 1967. okružile i uništile Cheovu skupinu, svedenu na sedamnaest gerilaca, a Chea ranili i zarobili, Lorenzio je imao 26 godina. La Higuerom se tada brzo pronio glas da je nakon dva dana puškaranja i ostavši bez oružja zarobljen ranjeni Che. Gotovo svi stanovnici, njih tridesetak, spustili su se u klisuru da vide to čudovište kojim ih je državna propaganda plašila već tjednima.
           - Ležao je vezan na mjestu gdje su ga uhvatili, pokraj velikog kamena, ranjen na dva mjesta, krvav, okružen vojnicima… Onako prljav, iscrpljen i bespomoćan djelovao je jadno - progovara opet Lorenzio, prisjećajući se prizora koji su vidjeli preplašeni seljaci.
          Dan prije nego što je zarobljen, Che je nedaleko odatle zapisao posljednju bilješku u svoju bilježnicu koja će poslije biti objavljena kao Bolivijski dnevnik. Posve svjestan bezizlazne situacije, okruženja u kojem se nalazi nekolicina preostalih gerilaca i znajući da broji posljednje sate, Che nije izgubio svoj smisao za ironiju. Piše: „Jedanaest mjeseci gerilskog pokreta slavili smo na idiličan način.“ Idila je završila 48 sati kasnije, kad su svi već bili pobijeni. Jedino za čim je sigurno žalio bila je činjenica da je uhvaćen živ. Pogreška se dogodila jer mu je jedan metak (dva su pogodila njega) onesposobio pušku. Sve ostalo bilo je upravo onako kako je i znao da će jednom biti, da neće umrijeti za radnim stolom ili u krevetu.
          Tog će poslijepodneva vojnici ranjenog Chea odvući nekoliko kilometara sjevernije, u La Higueru, i zatvoriti ga u malu seosku školu izgrađenu od blata. Ondje će ga sljedećih dvadesetak sati ispitivati pukovnik bolivijske vojske Andrés Selich, jugoslavenskog podrijetla, koji je akciju vodio, i Félix Rodríguez, CIA-in čovjek na terenu. Njih će dvojica zajedno s vojnicima koji su sudjelovali u ranjavanju Chea iskoristiti to vrijeme za trijumfalno fotografiranje sa slavnim trofejem.
          Premda ga je Amerika kao ratni trofej željela živog, Bolivija, poučena iskustvom zarobljavanja Fidela Castra, koji je upravo nakon pomilovanja pokrenuo uspješnu revoluciju na svom otoku, nije ništa htjela prepustiti slučaju. Sutradan je putem radija u La Higueru stigla šifrirana poruka iz vojnog vrha: Kaži dobro jutro tati! Bila je to dogovorena naredba za egzekuciju Che Guevare. Nije bilo nikakva suđenja, a za ubojstvo se dragovoljno javio vojnik Mario Terán. Dobio je samo jednu uputu: “Neka rane izgledaju kao da su nastale u borbi”. Kad je egzekutor ušao u školu, Che je, pričat će poslije Terán, s mukom ustao i rekao: „Znam da si me došao ubiti. Pucaj, kukavice, samo ćeš ubiti čovjeka!“ Dobrovoljac je hrabro pucao u vezanog ranjenika, devet puta. Tako je 9. listopada 1967., u 13 sati i 10 minuta, na blatnjavom podu škole u La Higueri, u izoliranoj bolivijskoj provinciji, izdahnuo Che Guevara, za jedne simbol borbe za pravedniji svijet, za druge crveni komunistički vrag. Umro je dostojanstveno i hrabro, zapisao je CIA-in agent Félix Rodríguez.
          Terán, koji će ostatak života provesti skrivajući se, protagonist je zanimljive priče, koja je događajima u La Higueri dodala pomalo ironičan kraj. Potkraj devedesetih nekadašnji egzekutor je oslijepio, a njegov sin zatražio je pomoć upravo od kubanskih liječnika koji su besplatno pomagali siromašnim bolesnicima širom Južne Amerike, posebno kao stručnjaci u otklanjanju mrene. Uz Castrovo odobrenje Kubanci su uspješno operirali Guevarina ubojicu te je ovaj opet progledao.
          Neposredno nakon ubojstva Cheovo mrtvo tijelo helikopterom je prebačeno šezdesetak kilometara dalje, u Vallegrande, sjedište vojnoga garnizona iz kojeg je akcija vođena, gdje je dva dana bilo izloženo u praonici u stražnjem dvorištu bolnice Nuestro Señor de Malta. Bio je to najsigurniji način da se novinare, a onda i narod uvjeri kako je zvijer mrtva. Izloženo na betonskom bazenu koji je služio za pranje prljavog bolničkog rublja, tijelo mrtvog revolucionara mnoge je podsjetilo na poznatu sliku Andrea Mantegne Oplakivanje Krista, iz 1480. Religiozne konotacije bile su toliko snažne da se gradom pronio glas o mrtvom mučeniku, pa su žene rezale uvojke Guevarine kose kako bi ih, u religioznom žaru, sačuvale kao relikviju. Ne bi me čudilo da su molitve tih dana započinjale sa: O, Che naš, koji jesi na nebesima…
          Nakon izlaganja tijela Che je zajedno s poginulim suborcima u tajnosti pokopan, kako bi se izbjeglo obožavanje groba. Prošlo je punih trideset godina dok akteri tajnog pokopa nisu progovorili, pa je Cheovo tijelo pronađeno skriveno pod pistom aerodroma u Vallegrandeu, na mjestu gdje je danas njegov mauzolej. Nedaleko od njegova groba pronađena su i tijela njegovih 12 apostola, revolucionara ubijenih u istoj akciji. Priča se ponavlja kroz povijest: karizmatični junak koji se bori za radikalne promjene biva izdan i ubijen, a nakon smrti doživljava uskrsnuće i postaje mesija velike religije/ideologije. Malo nakon toga Organizacija oko njegova lika stvara pravi kult i prilagođuje ga svojim potrebama, često manipulirajući likom vođe u svrhu vlastite promocije.
          Drama u La Higueri označila je kraj loše koordinirane gerilske akcije koja je započela jedanaest mjeseci ranije, dolaskom u La Paz Adolfa Mena Gonzáleza, sredovječnog urugvajskog biznismena, iza čije se maske krio neprepoznatljivi Che Guevara. Pokušaj izvoza revolucije u srce Južne Amerike od početka je minirala bolivijska Komunistička partija, koja je trebala biti glavni koordinator i pomagač akcije, a čiji se lider Mario Monje, ni jednog trenutka nije držao dogovora te je gerilce prepustio njihovoj sudbini. Cijelo su se to vrijeme borci - Kubanci i lokalni revolucionari - probijali uglavnom besciljno kroz prašume juga Bolivije, izbjegavajući velike vojne snage koje su im stalno bile za petama, pokušavajući ponoviti uspješno kubansko iskustvo.
           Ovaj put, međutim, ništa nije bilo isto, a najviše je nedostajala potpora seljaka, koja je na Kubi i donijela prevagu. Castrova uloga u napuštanju Chea u bolivijskoj nevolji i danas je tema prijepora, ali ostaje činjenica da je s nekolicinom loše naoružanih suboraca bio napušten od svih i prepušten sudbini. Paradoksalno, Bolivija koja je sa svim susjedima vodila ratove i baš sve izgubila, ovu je vojnu akciju, vjerojatno zbog CIA-ine kontrole i koordinacije, izvela efikasno.
          O tome što se događalo nakon Cheove smrti Lorenzio ništa ne zna. Do njega ne dopiru vijesti iz vanjskog svijeta, nema ondje ni novina ni radija. Ne komentira politiku, ne iznosi svoj stav - vjerojatno izrečen u onom “nitko ga nije volio” - jer se brine o golom preživljavanju. I danas, kao i prije pola stoljeća, on skrbi o svojih nekoliko krava i malom polju na kojem rastu krumpir i kukuruz. Pokazuje mi jednostavnu krušnu peć u kojoj ponekad, kaže, ispeče kruh, a jedina gastronomska konstanta u njegovu životu je lišće koke koje žvače i rakija od šećerne trske “koju mu iz tvornice u Santa Cruzu, vrlo povoljno, nabavlja prijatelj”.
          Sjedimo tako i razgovaramo o životu, svakodnevici. Revolucija ga, kao ni išta drugo iz vanjskog svijeta, ne zanima. Ja njemu cigaretu, on meni rakiju, mijenjamo rijetka životna dobra i razmijenimo poneku rečenicu, duboko u bolivijskoj provinciji na kraju svijeta, bez tekuće vode, struje i ostalih civilizacijskih postignuća.
          - Što radite kad ne radite u polju? - kako bi prekinula tišinu pita ga Nikolina, koja i ovaj put putuje sa mnom.
          Zbunjen, Lorenzio pogleda u našeg vodiča Adalita, zahvaljujući kojem smo i pronašli mjesto Cheova zarobljavanja i koji nas je upoznao s Lorenziom. Adalit mu pokušava objasniti koncept slobodnog vremena, pojasniti pitanje. Lorenzio se smije, odmahuje rukom, takvo što ovdje ne postoji, uvijek ima posla na zemlji i oko krava.
          La Higuera je i danas ostala zabit, i dalje ne postoji asfalt ni autobusna linija kojom bi se do sela stiglo. Trebali su nam dani kako bismo organizirali dolazak u selo, a da ne dođemo nekom od rijetkih turističkih tura koje pokrivaju tzv. Ruta del Che i jedini su službeni način upoznavanja s posljednjim Cheovim danima. Preko lokalnih veza u Vallegrandeu došli smo do Adalita, mladića koji povremeno radi kao vodič u pratnji radoznalih tragača za Cheom. Kako mu ime odaje, Adalit ima arapske korijene, a ni sam ne zna objasniti kako su njegovi arapski preci dospjeli u srce Južne Amerike. Posjeo nas je u svoj pohabani automobil i satima nas vozio lošom cestom, katkad vododerinom, mijenjajući usput probušene gume, kako bismo stigli u La Higueru.
          A onda smo se pješice, kozjom stazom, spustili prema mjestu Cheova zarobljavanja, u uskoj, zarasloj jaruzi Quebrada del Churo. Uz kamen iza kojeg se skrivao, ranjen, s oštećenom puškom, raste stablo, a u blizini je podignut mali kružni spomenik. Danas je to mirno mjesto, na koje malo tko zalazi, osim fanatika u potrazi za Cheom, a cijeli je prostor išaran porukama potpore posjetitelja popularnom revolucionaru.
          Škola u La Higueri, koja je nekoć bila izgrađena od blata, danas je obnovljena i pretvorena u mali mjesni Muzej. Otvara nam ga ključarica koju je Adalit, nakon potrage za njom po selu, pronašao u njezinu polju, kako radi na zemlji. Ovo je mjesto daleko od svega pa su posjetitelji rijetki, i Muzej se otvara tek po potrebi. Po zidovima male prostorije koja je u ono vrijeme bila pregrađene zidom i u kojoj je ranjeni Che proveo posljednju noć života, odvojen od dvojice svojih suboraca s kojima je zarobljen, danas su izložene brojne uspomene na posljednje sate slavnog revolucionara. Uz nekoliko dokumenata i zemljovida tu su i rukom ispisane riječi zahvale i divljenja posjetitelja.
          Glavni trg La Higuere, ako se tako može nazvati prašnjava ledina s nekoliko stabala i popločanim parkom, sav je u znaku Che Guevare, a naivne skulpture i brojne parole podsjećaju na čovjeka koji je u to malo mjesto, sasvim slučajno, došao samo jednom, da iz njega više živ ne izađe. Na glavnom spomeniku, s parolom Tvoj primjer rađa novo svitanje, poprsje ubijenog revolucionara u društvu je velikog križa. To je još jedna potvrda religioznih konotacija Cheova kulta, koji je u očima puka pretvoren u pravog mučenika, bez obzira na njegovu ideologiju suprotstavljenu crkvenoj.
          Dok obilazimo trg, spomenike i parole, Adalit u pustom selu pokušava pronaći Vanessu, mladu gostioničarku u jedinom bar-restaurantu u selu nazvanom La Tania. Bilo je to kodno ime Tamare Bunke, nekoć suradnice istočnonjemačkog Stasija, koja je zajedno s Cheom sudjelovala u fatalnom bolivijskom pohodu. Na zidu pred barom veliki je grafit, portret Chea s cigarom. Vanessa ne nudi jelovnik, restoran nema hrane, a ni pića u ponudi. Može se dobiti samo jedno piće: Coca-Cola, i to ona dvolitarska!
          „Jesmo li se za to borili?“ možda bi se upitao Che, ali bez turista nema ni svrhe imati bilo što iza skromnog šanka, pogotovo kad je najbliži dućan udaljen tri sata vožnje. I dok ispijamo najpoznatiji američki proizvod, Vanessa nam povjerava kako neće još dugo ostati ovdje, ide studirati ekonomiju ili nešto drugo, ne zna, ali zna da odlazi u Sucre ili Santa Cruz. Bilo gdje, samo da se izvuče iz ovog slijepog crijeva svijeta, za koji nikad nitko ne bi čuo da ovamo jednom davno nije zalutao čovjek koji će nakon smrti postati ikona svih lijevih pokreta.
          Lorenzio ne pije colu, preferira lišće koke, pa nam se nije pridružio u restoranu, ostao je uz svoje krave i kukuruze.
          Ipak, nešto se u Boliviji promijenilo, a Cheov se san naizgled ostvario, ne revolucijom, nego demokratskim izborima. Bolivija je od dolaska na vlast Eva Moralesa 2006. godine socijalistička zemlja koja se s uspjehom bori s bijedom, američkim utjecajem i korporacijskim kapitalizmom. Priča o bolivijskoj socijalističkoj vlasti prilično je kompleksna. Evo Morales daleko je od crno-bijele slike socijalističkog anđela, ali činjenica je da je Bolivija na putu da se izvuče s dna ljestvice najnerazvijenijih zemalja i da stvari krenu nabolje.
          U zemlji u kojoj ga „nitko nije volio” Che je danas heroj. Zidovi su ukrašeni njegovim slikama i grafitima posvete, a La Higuera je, kao i nešto veći Vallegrande, gdje su uređeni muzej i mauzolej poznatog revolucionara, danas sveto mjesto revolucije. Bolnička praonica u kojoj je tijelo bilo izloženo pretvorena je, opet u religioznom duhu, u Golgotu na kojoj je stradao revolucionarni mučenik i mjesto hodočašća svjetske ljevice. Ta bolivijska priča podsjeća me na nekadašnja putovanja tragovima revolucije u zemlji u kojoj sam odrastao, s jedinom razlikom što školske ekskurzije ne dolaze do La Higuere, selo je i dalje predaleko od civilizacije; svrati se u Vallegrande i to je to.
          Sasvim nedavno, u listopadu 2017., obilježena je pedesetogodišnjica Cheove smrti, a u La Higueri je održana velika komemoracija na kojoj su sudjelovali brojni državnici. Ipak, Morales i ostali dobro uhranjeni političari slavili su Chea na mjestu do kojeg su mogli doći svojim limuzinama, nitko se nije pješice kozjom stazom spustio dva kilometra do Quebrade del Churo gdje je Che zarobljen. Došli su u La Higueru, održali govore, obilno jeli i pili, postavili nove spomenike i natpise, posjetili i Vallegrande, i vratili se doma. La Higuera je nakon njihova odlaska ostala ono što jest: zabačeno provincijsko selo s jedva sedamdeset stanovnika, od kojih ni jednog nismo vidjeli na ulici, bez asfalta, ali s novom školom u kojoj je danas sedam đaka. Stara je škola, u kojoj je ubijen Che, pretvorena u Muzej.
          Nakon obilaska križnog puta legendarnog revolucionara i ispijanja Coca-Cole u selu više nije bilo ničeg zbog čega bismo se zadržavali. Pozdravljamo se s Vanessom i Lorenziom, napuštamo sveto mjesto i La Higuera ostaje iza nas u oblaku prašine. Vanessa će uskoro za nama, da se nikad ne vrati, i samo Lorenzio, kao živi spomenik događaja od prije pola stoljeća, ostaje ondje. La Higuera tone u svoj provincijski san do neke sljedeće obljetnice.


Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD