Erling Kagge HODATI KORAK PO KORAK


  

Erling Kagge

Hodati korak po korak

S norveškog preveo Bekim Sejranović

 










Jednog dana moja baka više nije mogla hodati.

Tog je dana umrla. Tjelesno je bila živa još neko vrijeme, ali nova, umjetna koljena koja su joj opera­cijom ugradili bila su istrošena i nisu je više mogla nositi. Budući da je morala ležati u krevetu, izgubila je svu snagu u mišićima. Probavni je sustav također otkazao. Srce je kucalo sve sporije, a puls je postao neravnomjeran. Pluća su uzimala sve manje i manje zraka. Pri kraju života borila se za svaki uzdah.

U to su vrijeme i moje dvije kćeri bile sa mnom doma. Mlađa, Solveig, imala je samo 13 mjeseci. Dok je njezina baka kopnjela i skupljala se u fetusni položaj, Solveig je osjetila kako je vrijeme da nauči hodati. Podignula bi ruke iznad glave, uhvatila se za moje prste i tako bi teturajući uspjela prijeći preko dnevnog boravka. Svaki put kada bi Solveig ispustila moje prste i pokušala sama napraviti nekoliko koraka, otkrila bi što je dolje, a što gore, kao i razliku između toga što je kratko, a što dugačko. Kada se spotaknula i udarila čelom o rub stola, osjetila je kako je nešto tvrdo, dok je nešto drugo meko.

Početi hodati možda je najopasnija stvar koju mo­raš naučiti tijekom života.

Kada bi raširila ruke ne bi li održavala ravnotežu, uspijevala bi prijeći preko cijelog dnevnog boravka. Nesigurnost ju je primoravala da hoda kratkim kora­cima u taktu staccata. Gledajući je, u početku sam bio iznenađen kako su se njezini nožni prsti širili. Kao da se njima pokušavala držati za pod. Dječje stopalo još uvijek ne zna da je stopalo. Ono želi biti leptir ili jabuka, tako čileanski pjesnik Pablo Neruda započinje svoju pjesmu Stopalu od njegova djeteta.

 

Zatim je Solveig malo sigurnijim korakom izašla kroz otvorena vrata terase van u vrt. Njezina stopala više nisu doticala kućni pod, nego Zemljinu površinu. Travu, kamenje, zemlju, uskoro i asfalt. Dok bi hodala, jedan dio njezine osobnosti – tem­perament, radoznalost i volja – dolazili su do izražaja. Možda i griješim, ali kad vidim dijete koje hoda, postajem još uvjereniji kako je radost pri otkrivanju i svladavanju nečeg novog najjača sila koja postoji.

 

Staviti nogu pred nogu, istražiti i prekoračiti – to nam je u prirodi. Putovanje nije početak, ono je završetak.

Kada je moja baka bila rođena, u Lillehammeru, 93 godine prije Solveig, svi u obitelji koristili su noge kad su htjeli stići od jednog do drugog mjesta. Da je baka htjela putovati nekamo daleko, mogla je sjesti na vlak, ali nije imala mnogo razloga napuštati Lillehammer. Umjesto toga svijet je došao k njoj. Još dok je bila mlada, u njezin kraj, Oppland, počeli su stizati masovno proizvedeni automobili, bicikli i avioni. Baka mi je pričala kako ju je njezin tata, moj pradjed, vodio na Mjøsu, najveće jezero u Norveškoj, da vide zrakoplov. Pričala je to toliko uživljena da bi čovjek pomislio kako se to dogodilo jučer. Nebo više nije pripadalo samo pticama i anđelima.

 

Primjedbe

Popularni postovi s ovog bloga

Ivana Petrušić: 40 dana, Vodič do mentalnog, tjelesnog i duševnog blagostanja

Tisja Kljaković Braić: U MALU JE UŠA ĐAVA

Anna Todd: POSLIJE SVEGA: PAD